Search
Close this search box.

Zlostavljač, ali najdraži

Tek su dva su dana prošla od otkrića da je Dalibor Matanić godinama spolno uznemiravao mlade glumice, a ta je priča gotovo posve iščezla s naslovnica domaćih medija. Provjerite slobodno, proskrolajte malo.

Nema klasičnog follow upa, nema podsjećanja na njegove prethodne eskapade, nema u posvemašnjoj clickbait klimi uopće pokušaja da se tema zadrži u fokusu javnosti.

Malo je, priznat ćete, čudno.

Još je čudnije kako se nitko, ali baš nitko od medija nije pozabavio načinom na koji je priča dospjela u javnost.

Nije, naime, neka od žrtava prijavila slučaj policiji ili nekoj drugoj javnoj instanci. Ne. Umjesto sustavu, žrtva se za pomoć obratila jednom gazdi, Matanićevom poslodavcu.

Tu, točno na tom prvom koraku trebali su se upaliti apsolutno svi alarmi bilo kojeg uređenog društva.

Kod nas, eto, nisu.

***

U petak, 21. siječnja 2022. godine policijski službenici Policijske uprave zadarske priveli su i nakon osmosatnog ispitivanja Općinski sud u Zadru izveli dvije muške osobe u dobi od 71 i 49 godina zbog članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Naime, rečeni je dvojac dan ranije na Facebooku komentirao članak o najavi posjete premijera Andreja Plenkovića Maslenici, među inim ovako: “premijera i njegove poltrone treba dočekati pokvarenim jajima”, “nitko nije toliko ponizio i izdao Hrvate, narcisoidni jadnik”. Zbog tih riječi zadarsko je Državno odvjetništvo za njih tražilo kaznu zatvora od 30 dana.

Dvije godine kasnije, opet u petak, točnije 5. travnja 2024. na istoj društvenoj mreži Dalibor Matanić priznao je ne prekršajno, već kazneno djelo spolnog uznemiravanja, a za koje je prema Kaznenom zakonu zapriječena kazna zatvora do tri godine.

Treba li uopće napominjati da mu ni dva dana kasnije, koliko je javnosti poznato, policija nije pokucala na vrata, premda je broj njegovih žrtava prema medijskim navodima blizu – 200?

Dapače, ministar unutrašnjih poslova jučer je za Dnevnik Nove TV izjavio da po njegovim saznanjima nikakva prijava protiv Matanića nije pristigla, a sam MUP odbio je odgovoriti hoće li postupati po službenoj dužnosti.

Kazneni zakon, članak 156.

(1) Tko spolno uznemirava ili grubo uznemiri drugu osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.

(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini prema bliskoj osobi ili osobi koja je posebno ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta, ovisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(3) Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Srčekima na zlostavljača

Pompozno Matanićevo ‘kajanje’, ispostavit će se u roku par minuta, bio je pokušaj da se ‘smanji šteta’ teksta koji je gotovo istovremeno objavio Večernji list i kojim se dokumentira njegovo desetogodišnje maltretiranje mahom mladih kolegica.

Tekst je, navodno greškom, prvo bio dostupan samo pretplatnicima, čime je Matanić prilično dobio na vremenu da javnosti servira svoju verziju priče. Mediji su ekspresno, nekritički, dapače s puno razumijevanja prenijeli njegovo ‘kajanje’, a tek potom i cijelu priču Večernjeg lista.

U međuvremenu su stotine ljudi, među kojima i nemali broj istaknutih osoba iz javnog života, lajkovima i srčekima ispratili Matanićevu manipulaciju, a netko mu je u komentarima čak poručio kako “isprika nije potrebna”.

Screenshote cijelog tog potpunog sumraka razuma čuvam za slučaj da bilo kome od adoranata ubuduće – kao Mataniću dosad – padne na pamet izdavati se borcima protiv nasilja nad ženama.

Nitko od njih kao da nije pročitao tekst s razumijevanjem. Bilo je – kao i toliko puta do sad – važno ‘prišmajhlati se’ poznatom licu, brandu, faci.

Jer Matanić je godinama figurirao kao upravo to. Svojim je poslodavcima bio zlatna koka. U 15 godina snimio je 9 cjelovečernjih filmova, visokobudžetnim reklamama koje je režirao valjda ni sam ne zna broj; režirao je i nekoliko uspješnih TV serija, niz videospotova, i nekoliko predstava. Bio je i umjetnički savjetnik HAVC-a, dakle odlučivao o sudbinama vlastitih kolega. A uz to sve bio je ‘duša svakog partya’, kao DJ nastupao po zagrebačkim klubovima, raznim festivalima, te ga je upravo u toj ulozi jedan luksuzni boutique hotel angažirao na dočeku 2024.

Zavjet šutnje

Koliko se da iščitati (što iz izjava medijima što iz statusa na društvenim mrežama), jedan od Matanićevih poslodavaca, producent Nebojša Taraba dobio je još 5. ožujka ove godine od jedne žrtve na uvid neke od spornih poruka. Iako je Matanić isprva sve nijekao nakon što su ga suočili s porukama, priznao je krivnju, a oni su odmah s njim raskinuli suradnju na međunarodnoj koprodukciji Greater Adria.

O svojoj su odluci i razlozima iste, tvrdi Taraba, odmah obavijestili i drugog domaćeg partnera na projektu – Hrvatsku radioteleviziju, te od njih dobili punu potporu. Sve se to, ponovimo, zbivalo početkom ožujka. No, HRT ne samo da odonda nije uputio svoje najbolje novinare da krenu istraživati cijeli slučaj, već je jučer prilog o Mataniću gurnuo u 16. minutu Dnevnika.

Doduše, riječ je o kući čijeg je bivšeg poslovnog ravnatelja, Mislava Stipića, jedna od novinarki optužila za djelo identično Matanićevom, nakon čega je dobila otkaz. Lani je Županijski sud u Splitu presudio da je otkaz bio nezakonit te da HRT novinarki mora isplatiti 35.000 eura. Stipić tome usprkos i dalje radi na HRT, doduše ne više na mjestu poslovnog ravnatelja.

Nije, međutim, HRT jedina medijska kuća koja je u ovom slučaju izvela salto mortale. Hanza medija, točnije njihov tjednik Gloria, Matanića je ne tako davno angažirao kao lice svoje kampanje protiv nasilja nad ženama. Nakon objave teksta u Večernjem listu, redakcija Glorije očitovala se, među inim, ovako:

Iako neki od ljudi sa scene tvrde da je Matanićevo ponašanje problematično već godinama, u redakciji Glorije nitko nije za to znao. Čim su se pojavile prve, nepotvrđene priče o optužbama protiv njega Gloria je, dosljedno svom stavu o nultoj toleranciji prema bilo kakvom obliku nasilju prema ženama, prekinula suradnju i kontakte s Daliborom Matanićem.”

Dakle, “nepotvrđene priče” bile su dovoljne redakciji Glorije da raskine suradnju s Matanićem, ali ne i da angažira svoje ili novinare istog medijskog konglomerata da te “nepotvrđene priče” istraže? I mi bismo a) trebali povjerovati u to i b) rečenu medijsku kuću i dalje smatrati kredibilnom?

ADU: škola za zlostavljače

Upitan je i kredibilitet producenta Tarabe nakon što su se na društvenim mrežama pojavili dokazi kako je barem za kuloarske priče o Matanićevom ponašanju znao još od 2021. On sam tvrdi kako bez dokaza nije mogao ništa, no to ne objašnjava činjenicu da je tome usprkos Matanića kasnije opetovano angažirao. Za konkretan slučaj iz ožujka, a nakon kojeg je prekinuo suradnju s Matanićem tvrdi da ga nije prijavio policiji na izričito inzistiranje žrtve, koja očito nema povjerenja u sustav.

Što baš nikoga ne bi trebalo čuditi.

Pogotovo ima li se na umu rasplet jedne druge sliče situacije iz iste branše. One s Ozrenom Prohićem, s kojim je Matanić donedavno dijelio poslodavca – Akademiju dramske umjetnosti. Matanić je tamo, naime, predavao još prošlog semestra.

Prohić, čije su zlostavljanje zahvaljujući nekolicini hrabrih studentica čuli valjda svi u zemlji, nikad zapravo nije odgovarao za svoje ponašanje. Umjesto toga, zahvaljujući proceduralnim smicalicama dekana Švaića, već treću godinu ne radi u nastavi, ali prima plaću i odlučuje o kadrovskim pitanjima na istoj školi.

Švaić je pak, u pohodu na drugi dekanski mandat, nedavno predložio donošenje Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nastavnika po kojem bi Matanićeva (ne)djela, odnosno spolno uznemiravanje pod izlikom šale, bila sankcionirana eventualno usmenom opomenom, dok bi neuljuđeni razgovor s dekanom bio teški prekršaj koji bi mogao rezultirati i otkazom.

Taj i takav Švaić predsjednik je Upravnog vijeća HAVC-a, tijela koje de facto nadzire cijelu hrvatsku kinematografiju. Onu istu u kojoj istovremeno nitko ništa nije znao i svi su sve znali o Matanićevom desetljetnom ponašanju.

I sve to, 2024. U Hrvatskoj za koju je Prohić u već spomenutoj snimci urlao kako je “ovo njegova zemlja”, a Matanić u svojoj kvazi isprici imao potrebu istaknuti: “napravio sam puno umjetničkih uspjeha za ovu zemlju”.

I sad bi žrtve trebale vjerovati sustavu? Postoji li on uopće, osim na papiru?

Tko štiti Matanića?

Doduše, u Prohićevom slučaju barem je donekle jasno tko ga i zašto štiti. U Matanićevom još uvijek ne. Dapače, u Večernjem listu tvrde kako je na njih vršen “velik pritisak da se ova priča ne objavi”.

Večernji, međutim, nije časopis Kluba promatrača ptica ni mali samizdat, već jedan od najvećih i najutjecajnijih medija u zemlji. Tko uopće može vršiti pritisak na Večernji, a da se to u Večernjem doista doživi, okvalificira i objavi kao pritisak?

Samo oglašivači, politika ili vlasnici.

Zato je od presudne važnosti da Večernji list javnosti otkrije tko je to pokušao zaštiti zlostavljača.

A naročito, naročito ako je u pitanju politika.

Za sve ostalo ionako, kako nas uči ovaj slučaj, imamo gazde i društvene mreže.

 

Komentirajte

POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite
naš
Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE