Koltesov Dan umorstava u priči o Hamletu jedan od tekstova iz razdoblja prije nastanka njegovih pet velikih dramskih djela. Oni su uglavnom dramatizacije tekstova iz svjetske književnosti, kao primjerice, »Pijani proces« po »Zločinu i kazni« Dostojevskoga, »Gorčine« po romanu »Mati« Maksima Gorkog, »Sallinger« i nastali su iz rada sa studentskom dramskom skupinom pri strasbourškom kazalištu, ali i kao vježbe u pisanju dramskog teksta, kao stupnjevi u izgradnji vlastitog dramskog svijeta.
Tekst ima obilježja suvremenih tumačenja Shakespearove tragedije, naime da ne prati njezinu radnju u cijelosti. Pretpostavljajući da je taj scenarij svima poznat, dramatičar sužava svoje zanimanje na određene aspekte drame. Mehanizam Shakespeareova teksta Koltes svodi na četiri (ili pet, ako se računa glas duha Hamletovog oca) lica obiteljskog huis clos. Dramaturški, računati na svijest gledatelja kao sastavni dio kazivanja za posljedicu ima to da ni likovi nisu više u funkciji razvijanja pripovijedanja, te oni kao i gledatelji, posjeduju potpunu "informaciju" o svojoj igri. U njoj se podrazumjeva da je sve otvoreno pokazano, i radnja i motivi koji je pokreću. Kao da im je odsječena odstupnica, likovi se bore posljednjom energijom, u frenetično ubrzanoj igri pokolja. Sada je riječ samo o pogađanju uvjeta odnosa među njima, o novim pravilima ponašanja u nastalim situacijama.
Na kraju komada, nema lika koji preživljava tragediju, odnosno svjedoka koji bi mogao prepričati ono što se dogodilo, kao pouku i primjer. Nema sublimacije tragedije u katarktičkom trenutku, jer nema obrata u Hamletovom liku. Hamlet je arhetipski karakter cijele Koltesove dramaturgije i on će ga iz drame u dramu prenositi preko svojih muških likova koji su po mnogim crtama njegovi suvremeni ekvivalenti, a najviše najsublimniji od njih, posljednji Koltesov junak, Roberto Zucco. Hamlet je jedan od onih karaktera u kojima je Freud prepoznavao šifrirane funkcije ljudske psihe. On nije Edip jer su drugi obavili očevo ubojstvo, ni Orest jer očev duh zabranjuje kažnjavanje majke, ni žrtvovani djevičanski ljubavnik Hipolit, odnosno oni dramski likovi koje je Ivica Buljan postavljao u svojim dosadašnjim predstavama.