Katarina Bauković je sasvim obična žena koja svaki dan odlazi na posao u Zavod za zapošljavanje, ima loš odnos s majkom i sestrom, živi u unajmljenom stanu, pati od usamljenosti i čezne za ljubavlju. Međutim, Katarinin život se mijenja kad počne uhoditi susjeda s drugog kata za kojeg misli da se zove Ozren Kovač. Njeni imaginarni razgovori s Ozrenom, pokušaji da mu privuče pažnju i pogrešno tumačenje svakog pozdrava i pogleda čine tragikomičnu okosnicu romana Marine Vujčić nagrađenog književnom nagradom V.B.Z.-a & Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman 2015. godine.
U seyoni, 2019/2020 za scenu ga je odlučila adaptirati Vesna Tominac Matačić i to u formi monodrame, a čiju režiju potpisuje Janez Vajevec.
Službena najava kaže:
"Junakinja ove predstave mogla bi biti i vaša neupadljiva susjeda koju svakog jutra pozdravljate na stubištu. Živi sama na četvrtom katu i baš ničim ne privlači pozornost. No, kad bi jedan od zidova njezinog stana, poput onoga četvrtoga u teatru, bio imaginaran, možda bi vas iznenadio tajni svijet fikcije u kojem ona igra svoju neostvarenu ulogu voljene žene dok objekt njezine „ljubavi” s drugoga kata ni ne sluti da živi u njezinoj glavi.
No, gdje je zapravo granica između stvarnosti i iluzije? Jesmo li zaista slobodni kao što nam se čini ili smo tek zatočenici u kavezu vlastitih emocionalnih ograničenja?
Ovo je predstava o samoći i otuđenosti do ludila u kojem je nemoguće ostvariti dublji kontakt čak niti s osobama iz svoje neposredne blizine.
Ili je ipak moguće… ako se usudite.
„Jer ništa nije kao što se čini. Ništa i nitko. Susjedi pogotovo.”
