Polazišna istraživačka perspektiva u Paravanu je plesačko tijelo, o kojem se uglavnom govori u terminima agilnosti, snage i aktivnosti. Dovodeći to tijelo u odnos s intimnim iskustvima bolesti i umiranja, ali i intervjuima s a psiholozima, mrtvozornicima, i zaposlenicima pogrebnih poduzeća, uspostavljajući prvi kontakt s pitanjima koja se rijetko usuđujemo postaviti, težnja je izvedbe pokušaj razumijevanja smrti kao tabua, kao i pokušaj realizacije novog, drugačijeg odnosa prema smrti kroz vrednovanje tijela ne samo u kontekstu zdravlja, već u svim etapama njegova života.
'Smrt nije iza paravana, već je ona sam paravan', citiraju u najavi autorice francuskog nadrealističkog pjesnika Éliea Delamare - Debouttevillea, te ekspliciraju razloge za bavljenje smrću:
'Razmišljanje o njoj se izmješta u budućnost, i to što je moguće dalju. Ako se i govori o njoj, govori se ispod glasa. Izbjegava se postavljanje pitanja. Pa i sama riječ. Shvaćena gotovo kao neuklopljiv nered unutar naše vizije općeg napretka, danas je svedena na brojke koje se ubrzano okreću. Kao religijski, filozofski, kulturno antropološki , pa i svjetonazorski fenomen, i dalje je uhvaćena unutar tabua koji se potvrđuje kroz mistifikaciju samog procesa umiranja, kao i svega što se događa nakon njega. U kulturi odbacivanja i prisilnog brisanja njene prisutnosti, pristaje se na institucionalizaciju i birokratizaciju tijela, koje se suočava sa svojim krajem.'
