Opera Carmen prvi put je ugledala svjetlo dana davnog 3. ožujka 1875. godine u pariškoj Operi Comique i – da, naravno, već po poznatoj shemi, kao i mnoga druga svjetski poznata operna imena – doživjela neuspjeh, u ovom slučaju jer je bila isuviše nemoralna.
Georges Bizet dobio je narudžbu od umjetničkog ravnatelja Opere Comique Camilla du Loclea, da napravi operu na temu Marimeeove pripovjetke. Za pisanje libreta su angažirani već iskušani stručnjaci – Henri Meilhac i Ludovic Halevy, koji su u skladu s uzusima su onodobne glazbeno scenske produkcije prilagodili oštri realizam Mériméove pitoreskne pripovjedačke proze.
Izbacili su iz novele Garciu, muža fatalne Ciganke, a kao protutežu uveli lik nježne Micaele. Toreador je dobio zvučnije ime, pa je od Lucasa postao Escamillo. Sama pak Carmen, od fatalističke je, sirovo elementarne Mériméeove heroine, koja se ni po cijenu života neće odreći slobode, u opernom predlošku postaje i fatalna žena u klasičnom ljubavnom trokutu.
Bizet nikada nije bio u Španjolskoj (za razliku od Mériméea koji ju je proputovao uzduž i poprijeko!), a njegov jedini doticaj sa španjolskom glazbom bilo površno poznavanje nekoliko španjolskih narodnih pjesama. Pa ipak, glazba Carmen «španjolska» je po duhu i ugođaju i više od bilo čega svjedoči o snazi Bizetova glazbena talenta i stvaralačke imaginacije. Po tome ona živi autonomnim životom i u tome je vjerojatno tajna njena trajanja.
Danas je priča o strasnom i kobnom ljubavnom trokutu između andaluzijske ciganke Carmen, vodnika don Josea i toreadora Escamilla jedna od najizvođenijih u svijetu, a za poznatu Habaneru znaju vjerojatno i osobe koje nikada nisu kročile nogom u kazalište.