'Pored sporadičnih vijesti o pojedinačnim uspjesima hrvatskih školaraca na svjetskim natjecanjima, do nas mnogo češće dopiru nemili podaci o sadašnjem stanju u školstvu: ove su godine rezultati državne mature bili najgori od njezina uvođenja; hrvatski se učenici nalaze na zadnjem mjestu u Europi po sposobnosti kritičkog mišljenja; višegodišnji vapaj za kurikularnom reformom urodio je Školom za život koja već na samom početku doživljava mnogobrojne kritike; incidenti na relaciji učenici-profesori i roditelji-profesori su u porastu; sve je više profesora koji se odlučuju javno istupiti s oštrom kritikom postojećeg školskog sustava na svim razinama. Dok ovo pišem, u tijeku je treći tjedan štrajka prosvjetnih radnika u cijeloj Hrvatskoj.', tim riječima dramaturginja Katarina Pejović objašnjava kontekst u kojem je nastala predstava Mi i Oni.
Predstava je nastala u suradnji profesionalnog ZeKaeMova ansambla i polaznika tamošnjeg Učilišta, a dio je trenda projekata za tzv. razvoj publike.
Pejović dalje nastavlja: 'Kronična situacija nezadovoljstva i prevladavajućeg mišljenja da je naše školstvo zastarjelo i neadekvatno u odnosu na stvarnost u kojoj živimo stigla je, čini se, do svoje akutne faze. U tom ozračju smo se otisnuli na put kojem je odredište predstava Mi i Oni, s namjerom da postavimo pitanja koja će proizvesti titraj, nedoumicu, pomjeriti os inertnih uvjerenja. U konačnici, pitanje škole i školstva se dotiče svih nas, bez obzira jesmo li u ovom trenutku vezani za školu izravno, posredno ili nikako. Većinu formativnih godina svi smo bili (ili smo još uvijek) djelom tog mikrouniverzuma, i utoliko dijelimo zajedničko iskustvo jedne specifične prostor-vremenske strukture i sadržaja. Htjeli mi to ili ne, škola je na nas izvršila i vrši presudan utjecaj, čak i ako smo se svim silama trudili da taj utjecaj izostane.
Premda smo se Dario Harjaček i ja prije više od tri godine odlučili za ovaj projekt, namjera nam je bila da ga gradimo u trenutku u kojem bude nastajala predstava, iz vlastitog iskustva i iskustva okupljenih suradnika. Tijekom dva mjeseca, skupa s autorskim timom izvođača – 9 glumaca i 14 polaznika Učilišta ZKM-a – te s nemalim brojem prosvjetnih radnika koji su nam bili dragocjen izvor informacija i uvida iz prve ruke, iskopali smo cijeli rudnik živog materijala koji se opirao crno-bijeloj interpretaciji. Željeli smo sagledati školu kroz mnogostranu prizmu, neprestano postavljajući pitanja i kloneći se ograničavajućih odgovora.'
Rezultat su brojna pitanja, kojima se i predstava bavi:
Je li škola, kako to stoji u njezinoj definiciji, odgojno-obrazovna ustanova? Kakav je odnos društva prema školi? Na koje sve načine prosjek vlada u školama? Učimo li u školi za znanje ili za ocjenu? Što znače ocjene od 1 do 5 i uspjeh manji od 5.0? Koliko znanje stečeno u školi ima doticaja sa stvarnošću i u kojoj mjeri su mladi ljudi po izlasku iz srednje škole osposobljeni za život? U kom su odnosu u školi slobodna volja i prisila, kako utječu jedna na drugu i kako se manifestiraju – i kod učenika i kod profesora? Kakav je status profesora? Koji su im alati dostupni za stjecanje autoriteta i povjerenja kod učenika? Koliko imaju prostora za kreativni pristup predmetu koji predaju? Kako izgleda križaljka učenici-roditelji-profesori? Tko smo Mi i Oni, i tko ili što nas dijeli u toj igri razdvojenosti?