Dobro je dok umiremo po redu novi je dramski tekst Ivora Martinića.
Kako sam kaže:
Drama 'Dobro je dok umiremo po redu' govori o smrti jedne obitelj... Majka i otac su se nedavno razveli, a sin se odlučio odseliti u inozemstvo. Radnja drame tako se odvija u noći sinova odlaska, iste noći kada otac slavi otvaranje svog restorana. Pitanje koje drama zapravo postavlja jest imamo li pravo na promjenu. Imamo li pravo na rušenja pravila, običaja i zakona koje smo živjeli sve do jučer, bez obzira koliko bi to naše bližnje moglo boljeti. Drama je to tako o pravu na promjenu. Sam naslov donosi izjavnu rečenicu o poželjnom tijeku života, onom da se umire po redu, no čak i takav on izaziva nervozu te, iako mišljen kao suosjećanje, naslov pruža malo nade, pokazujući koliko se teško pomiriti sa životom. I u formalnom smislu želio sam istražiti pojam smrti. Dramska radnja tako izbjegava akciju. Sve se zbivanje događa negdje drugdje, a na sceni se prikazuje prošlost i razgovori koji su odigrani negdje drugdje. Čak se i glavni lik drame ne pojavljuje. Intimna je to drama unutrašnjih svjetova likova koji nikada prije nisu istraživali taj unutarnji svijet, onih koji se nikada ranije nisu pitali tko su i što zapravo žive.
Praizvedbu u Zagrebačkom kazalištu mladih režira Aleksandar Švabić, a službena najava kaže:
Komad se bavi temom odlaska, iskoraka pojedinca iz poznate zajednice, oslobađanja od određenog kruga pravila, od poznatih obiteljskih, povijesnih i jezičnih okova, postajanjem "strancem". "Glavni motiv je odlazak pojedinca, no ne iz političkih razloga; on nije motiviran boljim socijalnim statusom - on se želi izmjestiti, biti stranac".
