Improvizacija se na sceni izmjenjuje s napisanim koreografskim materijalom. Kombinirajući korijene iz folklora s iznimno osobnim suvremenoplesnim rječnikom, autor i koreograf projekta pokušava stvoriti pokret koji je istodobno jedinstven i iznimno komunikativan. Njegov jedinstveni karakter potječe ne samo iz domene plesnog folklora nego i iz glazbe i pjesme kojom obiluje bogata hrvatska tradicijska baština, na čijoj poetici svaki plesač gradi vlastite konture kombinirajući ju sa svojim originalnim plesnim habitusom, stvarajući time novi suvremeni plesni vokabular. Predstava nije pogled u prošlost, već preispitivanje nečega što odavno postoji i postavljanje toga u suvremeni kazališni kontekst.
Epska atmosfera projekta u susretu s ritualnim pokretom i gotovo mitskim pjesmama fascinantno je djelovala na intenzitet, snagu i fluidnost pokreta plesača, koji ne samo da plešu već i pjevaju, dodatno motivirani minimalističkom glazbom temeljenoj na folklornim elementima koju skladatelj i glazbenik svira na gotovo primitivnim instrumentima.
