Petrijin venac je roman srpskog književnika Dragoslava Mihailovića, objavljen 1975. godine u izdanju beogradske izdavačke kuće Srpska književna zadruga. Smatra se jednim od najvažnijih romana takozvane stvarnosne proze ili proze novog stila.
Roman je ispripovjedan u prvom licu i to u formi skaza, odnosno stilizacije usmenog govora kojim se dočarava narodni govor neobrazovane seljanke Petrije Đorđević, glavne junakinje i pripovjedačice u romanu. Mihailović stvara iluziju odsustva autora koji se transformira u slušatelja i tako biva uvučen u priču glavne junakinje. Petrija traži od slušatelja da uđe u njezinu priču i postane joj sudionikom, nekim s kim će se ona sjećati prošlosti i gledati stare fotografije.
Osim s intimno ispovjesti o teškom životu glavne junakinje, čitatelj se upoznaje i sa seoskim običajima, folklornim vjerovanjima, kao i sa odjecima povijesnih događaja predratne, ratne i posljeratne Jugoslavije, iz perspektive marginalnog, rudarskog sela iz okoline Ćuprije.
Petrijin venac je odmah po objavi postao iznimno popularan predložak za monodrame, a 1980. adaptiran je i u istoimeni film 1980. u režiji Srđana Karanovića.
U sezoni 2018/2019, sudbina Petrije iz malog rudarskog sela u Pomoravlju, postala je i predložak za predstavu Ateljea 212, a u dramatizaciji Mile Mašović – Nikolić priču nam donose tri Petrije: mlada, gradska i Petrija udovice.
To je, kažu kritičari, univerzalna priča o ženi koju gnječi patrijarhat i njezinim pokušajima da ga preživi, da opstane - ne i da mu se suprotstavi.
