Komični balet Coppélia ili Djevojka s očima od emajla nastao je na glazbu francuskog skladatelja Léa Delibesa. Libreto je napisao Charles-Louis-Étienne Nuitter na temelju nadrealne Hoffmannove priče Der Sandmann.
Balet je praizveden 1870. u Théâtre impérial de l'Opéra u Parizu, a izvorno ga je koreografirao Arthur Saint-Léon. Moderne koreografije po tradiciji se oslanjaju na one koje je Marius Petipa postavljao krajem 19. stoljeća za Carski balet u St. Petersburgu.
Fantastična je to komična priča o zaluđenosti mladića Franza lutkom Coppélijom. Usamljeni stari alkemičar Dr. Coppelius (kojeg u predstojećoj predstavi igra Dmitrij Rodikov) živi na rubu seoskog trga. Seljani ga smatraju čarobnjakom, plaše ga se i ismijavaju. Njegova „kći“ Coppélia (Jaclyn Ann Higgins) mehanička je lutka, tako dobro napravljena, da seljani vjeruju kako je živa, a stari je Coppelius voli i pokušava joj udahnuti život svojim čarolijama. Swanilda (Eva Karpilovska) je jedna od najljepših djevojaka u selu. Zaljubljena je u život i svog vjerenika Franza (Ivan Boiko) za kog se treba udati sljedećeg dana na masovnom vjenčanju povodom proslave žetve. Franz na balkonu spazi Coppéliju, prelijepu novu djevojku kako mu s balkona šalje poljupce. Kako bi saznao voli li ga ona uistinu provali u kuću Dr. Coppeliusa i nađe se u neprilici...
Svoj dugovječni uspjeh na baletnim pozornicama Coppélia duguje nadahnutoj Delibesovoj partituri idealnoj za ples, neodoljivo komičnom i vedrom zapletu s neizbježnim hepiendom. Poznata je izjava Georgesa Balanchinea kako je Coppélia kao velika baletna komedija ravnopravan pandan Giselle, velikoj baletnoj tragediji. Dvije su to ljubavne priče koje svoje korijene imaju podjednako u stvarnom životu i u mašti. „Giselle je balet u kojemu junak svoju izgubljenu ljubav može susresti samo na kratko i u mašti, nakon čega ona iz stvarnosti nestaje, pa je zato balet tragičan. No, u Coppéliji, apsurdnost fantastične voštane lutke vodi junaka natrag k njegovoj stvarnoj ljubavi i sretnom završetku. I dok Albrecht u Giselle trpi nesreću od koje se nikad u potpunosti neće oporaviti, Franz u Coppéliji prolazi kroz događaje koji će ga trajno životno usrećiti.“ Povijesno, balet je značajan kao veliki finale baletnog romantizma i prolog eri klasičnog baleta.
Koreografski rad Aivarsa Leimanisa, glasovitog latvijskog baletnog prvaka i umjetničkog ravnatelja Baleta Latvijske nacionalne opere splitska publika poznaje još od gostovanja Latvijskog nacionalnog baleta s Adamovim Gusarom na Splitskom ljetu 2006. godine. Nakon toga Leimanis je za splitski HNK bio i koreografom iznimno uspješnih produkcija Adamove Giselle (2010) i Adamova Gusara (2018). Pored njega autorski tim predstave čine dirigent Hari Zlodre, kostimograf Aleksandar Noshpal, scenograf Slaven Raos, oblikovatelj svjetla Branimir Bokan, asistent dirigenta Jure Bučević, asistentice koreografa Elza Leimane i Aysha Sila, te baletni majstori Albina Rahmatullina, Elena Nikolaeva i Vladimir Šuvalov.