Login za korisnike

Slavuj

Prva premijera GKL Rijeka u sezoni 2009/10 bit će scenska adaptacija Andersenova klasika, o caru koji je volio strojeve više od živih bića…

***

'Slavuj' ili u izvorniku 'Nattergalen' pričaje Hansa Christian Andersena, prvi put objavljena 1843. godine. U središtu je radnje car kojemu je od pjesme pravog slavuja draža ona mehaničkog...

Andersen je inspiraciju navodno pronašao u vlastitim osjećajima prema opernoj pjevačici Jenny Lind, a doživjela je brojne adaptacije u gotovo svim medijima - od kazališta do filma...

Ovu najnoviju za potrebe prve premijere Gradskog kazališta lutaka Rijeka u sezoni 2009/10 potpisuje Lary Zappia, koji istu i režira. Ocijelom projektu sam kaže slijedeće:

Andersenovi junaci su uglavnom obični, mali ljudi (ili životinje,) gotovo nedorasli zadacima koji se pred njih postavljaju. I upravo stoga njegove bajke nemaju predvidljiv tijek i njihov ishod često nije optimističan i vedar; štoviše, mnoge nas iznenade tragičnim svršetkom jer mali ljudi dobivaju bitke samo u holivudskim filmovima. Ali, dok suznih očiju odlažemo knjigu, u duši smo bogatiji za jedno imaginarno iskustvo i čvršći za jednu vrlo nedvosmislenu moralnu pouku.

„Slavuj“ je donekle iznimka u pogledu tragičnog kraja, premda je tijekom većeg dijela te bajke naše srce tužno i suosjeća sa izgnanim slavujem, ili je pak ljuto na obijesnog i nezahvalnog cara. Ipak, happyendu usprkos, „Slavuj“ je priča o ljudskoj nezahvalnosti, o ljudskoj nestalnosti, ali, ako stvarno razumijemo Andersena,  i priča o oprostu, o našoj sposobnosti da – poput malog slavuja – zaboravimo nanijeta zla, te da nekome tko nam čini nažao pružimo drugi obraz.

Radeći predstavu po Andersenovu predlošku prije svega pokušavamo slijediti stil originala: dotaknuti gledatelja bez patetike, podučiti ga bez dociranja, zabaviti ga bez lakomislenosti. Riječju – nastojimo zadržati Andersenov osnovni narativni tok, ali ispričati priču jezikom kazališta, a ne literature. Zahvaljujući tome, upuštamo se u istraživanje forme koje nas vodi u svijet zvuka i slike kao potke neverbalnog koja prodire u gledaočevu podsvijest. Time ukidamo jezične barijere i ulazimo u „nevidljivi“ dijalog na kojega publika možda i ne zna da je pristala.


Odgovori