Priča o Ivici i Marici staronjemačka je bajka objavljena 1812. godine.
Izrazito okrutna i prepuna začudnosti, ali s neizostavnim sretnim (i jednako okrutnim) krajem, za ovu se priču vjeruje kako svoje korijene vuče iz vremena Velike Gladi (četrnaesto stoljeće) kada su ljudi s djecom, dovedeni do ruba izgladnjivanja, ponekad svoju djecu ili ostavljali u šumama ili ih, nerijetko, sami pojeli.
Radnja Ivice i Marice se vrti oko sličnih motiva.
Podsjetimo se: siromašni stolar odvodi svoje dvoje djece u šumu jer ih nema čime hraniti. Brat i sestra lutaju šumom dok ne naiđu na jestivu kućicu. Od čega je kućica napravljena, varira od izdanja do izdanja – u početku, kućica je bila od tijesta, a da bismo je danas znali kao kućicu od čokolade, s prozorima od marcipana, obloženu šlagom i ušećerenim višnjama.
Djeca, ne vidjevši ikada u životu toliku količinu hrane (ili slatkiša) i već izgladnjela, počinju jesti sve što mogu dohvatiti. No, uskoro se pojavljuje vještica, vlasnica te kuće i zarobljava Ivicu i Maricu s ciljem da ih utovi, skuha i pojede.
Nakon nekog vremena, a hraneći ih oboje redovito i obilno, vještica zaključi da je vrijeme za njezin obrok. Zagrijavši pećnicu za pripremu svog objeda, vještica pokuša nagovoriti Maricu da provjeri je li peć dovoljno vruća. Marica, predosjetivši njezinu namjeru, reče kako ne razumije što od nje želi. Vještica joj krene demonstrirati, uletjevši tako sama u vlastitu zamku jer ju Marica, čim se ova nagnula nad peć, gurne te zatvori vrata od pećnice.
E, ako to nije okrutno – ne znamo što jest.
Vještica je tako izgorjela, a Ivica i Marica su se, pronašavši usput vještičine dragulje, vratili doma i, naravno, sa svojim roditeljima, koji od tada više nisu bili siromašni, živjeli sretno do kraja priče. Ili života.