Naslov kritičko-kliničke megafonije Vrhu mene, Vrhu moje upućuje na krilaticu studije Vladimira Čerine imenovanu Janko Polić Kamov, napisanu u Firenci koncem lipnja 1913., njegovo prisvajanje stiha Kamovljeve pjesme Intermezzo – Hoće li tko pisati studije vrhu mene i vrhu moje zalutale duše? Povezujemo zrcaljenja posljednje Kamovljeve figure, Bitange koji se stidi svoga stida i arhivski vademekum skučenih prilika naše rane liječničke književnosti iz Čerinina šibenskog azila – za posljednju sliku dvaju futurističkih dijagnostičara, Čerine-Kamova kao kliničara civilizacije: To je futuristički moral; to bijaše Polićev moral. To je futuristička etika; to bijaše Polićeva etika. Grupirajući skupine znakova zaklanjanja i egzilsko-azilskog drhtećeg delirija jezika s motivima futurističke opere L’aviatore Dro Balilla Pratella – rekomponiramo simptomatološku kartografiju u fono-pometnju.
Cio je njegov život bio anormalan; jedan sveopći delirum tremens. I dok mnogi nemahu duše ni u grudima, on je imaše na vršku pera, pa kako je mogao da piše, ako ne anormalno, kakav je njegov rad mogao da bude, ako ne anormalan i kakva je njegova umjetnost mogla da bude, ako ne anormalna? Anormalan, anormalan, posvuda je bio anormalan.