Zatim je doživio brodolom.
Sljedećih je 30 godina vlastitog života, onih godina u kojima je bio u ‘naponu snage’, proveo na zabačenom otoku usred oceana – sam. Odluka da se ipak upusti u avanturu mora, unatoč svima i svemu, pa i unatoč sebi, dovela ga je u nezavidnu izolaciju i prisilila ga da upozna samoga sebe, ali i da sebe iznova stvori. Robinson je tek na otoku otkrio koliko mu i na koje načine udobnost doma nedostaje, i to prvenstveno u malim, praktičnim stvarima koje mnogi od nas ovako, u sigurnom okruženju ljudskih zajednica, uzimamo zdravo za gotovo.
Tako je Robinson morao naučiti promatrati prirodu kao svojeg prijatelja i neprijatelja: vjetar i kiša upravljali su njegovim odlukama, godišnja doba naučila su ga kalendaru, sirova hrana prisilila ga je kuhati, tama noći dovela ga je vatri…
Kako je vrijeme u izolaciji odmicalo, Robinson je postajao sposobniji i u nepoznatom je komadiću kopna na kojem je spasio goli život, pronašao dom, utočište i sigurnost. Stvorio ih je mukotrpnim radom, vlastitom domišljatošću i nevjerojatnom upornosti.
Ono što nikako nije mogao stvoriti, ono što mu je predstavljalo najveći teret i čemu se iznova i iznova u vapajima vraćao, bilo je drugo ljudsko biće.
Predstava Robinson Crusoe tako je svjedočanstvo o volji i snazi ljudskog bića, o hrabrosti, upornosti i radu, ali i samoći. Ostvarena kao monodrama, predstava nasuprot gledateljima postavlja izloženog i usamljenog glumca, na zabačenu scenu usred nepreglednog oceana ukradene pažnje mladog gledateljstva.