Michelangelo Buonarroti, drama je Miroslava Krleže iz ciklusa Legendi nastala 1918. godine. Inspirirana poetikom ekspresionizma, nabijena snažnim slikama i značenjima vodi nas u predjele lucidnog sna. Prvi put je objavljena 1919. s posvetom slikaru Ljubi Babiću.
Krleža je tekst dorađivao sve do 1933. godine kada izlazi konačna verzija ove jednočinke. Tematski se Krleža u ovoj drami koncentrira na iskušenja i tragiku Michelangela Buonarrotija koji nošen velikim idejama i rastrgan vlastitim traganjima ostaje usamljen i suprotstavljen neposrednoj životnoj sredini. Istražujući ponore stvaralačkog čina Krleža nas odvodi u Sikstinsku kapelu, gdje jednog svibanjskog jutra Michelangelo Buonarroti slika Dan gnjeva Gospodnjeg.
Kako kaže službena najva: "Za Krležu Michelangelo predstavlja genija koji je u neprestanoj borbi s Drugima, personificiranim u liku Nepoznatog. Gotovo poput Ničeanskog Nadčovjeka, genijalni slikar pokušava ostvariti neograničenu moć umjetničkog stvaralaštva, no Krleža ga suočava s novcem, bijednom nadnicom za njegovu veliku umjetnosti. Tako rastvara vječno, ali uvijek aktualno pitanje odnosa umjetnosti i novca, a samim time i umjetnosti i moći i politike, koje je danas možda važnije nego ikada jer dovodi u sumnju deklarativnu parolu o umjetničkoj slobodi bez koje umjetnost postaje tek činovnički kič, gubeći svoju istinsku kritičku snagu i odlučnost."
Rekontekstualiziranu i adaptiranu, Krležinu dramu u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i HNK Rijeka, režira gost iz Slovenije, Sebastijan Horvat, a čiji suradnik, ujedno i dramaturg predstave Milan Marković Matthis o konceptu iste kaže:
U radu na predstavi Michelangelo počeli smo od pitanja koje glavnom junaku upisuje Miroslav Krleža: za koga ja radim? Krleža tijekom cijele drame veličanstvenim stilom lukavo gradi sliku renesansnog genija samo da bi je, izloživši je materijalističkoj kritici, uništio. Ali njegova pozicija nije cinična. On ne dovodi u pitanje Michelangelovu genijalnost, već je samo suprotstavlja njegovoj nemogućnosti da osvijesti svoju osobnu ciničnu poziciju sluge klase koju prezire. Ljubiša Ristić u svojoj postavci Michelangela Buonarrotija (HNK Split, 1977.) za razliku od razuzdane gomile koju Krleža opisuje u svojoj krčmi, „narod“ predstavlja kao donosioca revolucionarne budućnosti. To, ali i sama odluka da se predstava igra u od vatre uništenom Narodnom kazalištu, dovoljno govori o Ristićevom odgovoru na Krležino pitanje. Ali danas taj odgovor ne može biti isti (i to ne samo zato što je danas teško vjerovati ne samo u revolucionarnu, već u bilo kakvu budućnost). Ponovo, ne dovodim u pitanje potrebu da se sa scene govori o gorućim društvenim problemima i sebe ne isključujem kada pišem o užitku koji takve predstave izazivaju u publici, ali mislim da je bitno osvijestiti i činjenicu da kada takav užitak izazivamo, iznova i iznova, obavljamo zadatak od suštinske važnosti za društveni poredak koji kritiziramo. Užitak nas kulturno konstruira i daje nam snažan osjećaj slobode u skladu s našom individualnom prirodom koja je dakle slobodna uživati. Drugim riječima, što više osjećamo užitak na ovaj način, sve više smo konstruirani kao individualistički kapitalistički subjekti ili ako se vratimo na Krležinu tezu iz komada kojim se bavimo, suvremeno kazalište ne postavlja samo autora u Michelangelovu ciničnu poziciju s kraja komada, već i samu publiku koja u predstavi uživa.
Želim još jednom naglasiti da ovaj tekst (niti predstava) nije kritika određene vrste užitka jer ni jedan nije u ovom smislu „nevin“, niti poziv na potpuno odustajanje od (šire shvaćenog pojma) kulture. U radu na ovoj predstavi svakako nismo bježali od užitka (ni u radu na njoj, ni u želji da ga izazovemo kod publike), ali smo pokušali odgovoriti na pitanje kako otvoriti neke međuprostore - između užitka i sadržaja koji taj užitak izaziva - u kojima je moguće učiniti vidljivim sam proces konstruiranja modernog subjekta?''
