Danas je točno 10 dana otkako je novo imenovana pročelnica zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, Ana Lederer, u intervjuu televiziji N1 na primjeru Olivera Frljića najavila kako će - barem kad je kultura u pitanju - ubuduće ona po vlastitom ukusu i nahođenju određivati tko smije, a tko ne biti financiran iz zagrebačkog proračuna. Iako za to nema uporišta niti u Kriterijima za utvrđivanje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, niti u Zakonu o financiranju javnih potreba u kulturi, Lederer je s televizjskog ekrana i pročelničke pozicijje odlučila javno arbitrirati što umjetnost smije ili ne smije, te što umjetnost uopće jest.
Prema njoj, umjetnosti je zabranjen svaki oblik aktivizma, iz čega valjda proizlazi da recimo Sanja Iveković - nije umjetnica. Kao što je, opet po njoj i Zlatku Hasanbegoviću, HNK u Zagrebu "stožer paraljevičarskog aktivizma".
No, nije se Lederer zadržala samo na tome, već je u intervjuu Večernjem listu 14. lipnja otišla i sasvim sigurno utuživi korak dalje, izjavljujući kako "Frljić mrzi svakoga i sve što ima veze s Hrvatskom", a sve je začinila i svojim parakritičarskim viđenjem njegova rada."Nikada i nije znao režirati tekst", ne trepnuvši je ustvrdila Lederer.
Sve to neodoljivo podsjeća na tzv. Entartete Kunst iliti izopačenu umjetnost termin što ga je 1920-tih njemačka Nacistička partija koristila za opisivanje suvremene umjetnosti. Iz druge, daleko prizemnije perpektive, pokušajte pak na trenutak zamisliti da državna tajnica za sport, Janica Kostelić u nekom televizijskom intervjuu određuje sastav hrvatske nogometne reprezentacije argumentirajući kako pojedini igrači nisu dovoljno dobri Hrvati ili nikad nisu znali 'dodati desni pas'?
No, ni činjenica da Lederer uzurpira proceduru i zloupotrebljava položaj, da prijeti i jednoj osobi stavlja metu na čelo, da s dužnosničkog mjesta određuje propisanu estetiku, ništa od toga do dana današnjeg nije nagnalo niti jednu jedinu strukovnu umjetničku organizaciju da se oglasi. Jer bi se isto sutra moglo dogoditi i nekom od njihovih članova i članica.
Od Hrvatskog društva dramskih umjetnika takvo što i nije bilo za očekivati. Ta je asocijacija posljednji put promptno reagirala tek u slučaju kad su od medija tražili da ne pišu detaljno o činjenici da je jedan njihov član metalnom šipkom nekome slomio ruku. No, što je s ostalima? S Društvom filmskih radnika u koje je nakon raskola u HDDU prešao značajan broj članova i koje je na slučaju HAVC moglo naučiti što znači politički dirigirana umjetnost? Što je s likovnjacima, što s književnicima i glazbenicima?
Jesu li doista svi pokisli u strahu da im Ana Lederer ne zabrani pristup gradskoj kasi? Ili i oni kao i Lederer, a uostalom i ministrica kulture, misle da imaju pravo određivati što bi umjetnost smjela, a što ne bi?
I ako jesu, gdje je točno ta granica?