Smrt u Veneciji, roman njemačkog autoraThomasa Manna iz 1912. godine,, ujedno jedan od najpoznatijih romana 20. stoljeća, prati Gustava von Aschenbacha, slavnog, ali asketskog umjetnika na njegovom kobnom odmoru u Veneciji, gdje zamjećuje Tadzia, mladića koji je sa svojom obitelji iz Poljske došao na odmor. Aschenbach, ne shvaćajući prvotno kakve emocije je to razvio prema mladiću, postaje s vremenom njime opsjednut, potpisujući na taj način vlastitu smrtnu presudu…
Inspiraciju za lik fatalnog Tadzia, Mann je pronašao u poljskom mladiću po imenu Baron Władysław Moes, od milja zvanom Władzio ili Adzio, a kojeg je upozna za vlastitog putovanja u Veneciju 1911. Podatak je to što ga je tijekom 1964. godine otkrio Mannov prevoditelj, Andrzej Dołęgowski, da bi potom bio objavljen u njemačkom tisku godinu dana kasnije. Prema nekim izvorima, sam Moes nije znao da je poslužio kao inspiracija Mannu sve nije vidio čuvenu filmsku adaptaciju romana, koju je 1971. režirao Luchino Visconti, s Dirkom Bogradom u glavnoj ulozi.
Za lik Gustava von Aschenbacha Manna je pak inspirirao ni manje ni više no Gustav Mahler, a upravo je ta činjenica poslužila kao jedno od polazišta za predstavu u produkciji berlinske Schaubühne čiju režiju potpisuje Thomas Ostermeier. On je, naime, odlučio Mannov izvornik spojiti s Mahlerovim Kindertotenlieder (iliti Pjesmama umrloj djeci), ciklusom pjesama za glas i orkestar prema poeziji Friedricha Rückerta, nastalim nakon smrti dvoje skladateljeve djece. U Ostermeierovoj verziji ta se dva djela isprepliću uz pomoć naratora, videa i grupe glazbenika, glumaca i plesača, a ne bi li - kako kaže službena najava - "dotakla teme erotske strasti, tjelesnosti i prolaznosti koje su u samoj srži Mannova djela."
Sama Smrt u Veneciji ima međutim i svoju opernu verziju, što ju je 1973. kao posljednju u svom opusu skladao Benjamin Britten, 2003. pretvorena je i u balet što ga je za hamburški Ballet korreografirao John Neumeier.
Upravou baletnoj formi Smrt u Veneciji stiže u sezoni 2017/2018 na repertoar HNK u Zagrebu u koproduckiji s Baletom mariborskoga SNG, a koreografiju potpisuje - Valentina Turcu.
Službena najava kaže: 'Cjelovečernji dramski balet, protkan rafiniranom, tankoćutnom glazbom Gustava Mahlera, čija remek-djela tako dobro izražavaju krajnje ljudske osjećaje i stanja, posve je nova plesna interpretacija Mannova literarnog majstorstva. Autorica kroz imaginarnu atmosferu neprekidnoga gibanja duše suptilno ulazi u kompleksni univerzum emotivnoga putovanja, pulsirajućega treperenja neprimjetne unutarnje sile Erosa i radikalnoga kontrasta sadržanog u literarnome predlošku.'
***
SADRŽAJ:
1. slika — soba
Gustav von Aschenbach čovjek je nemirne mašte, pisac opterećen imperativom stvaranja, umjetnik opsjednut savršenstvom koji živi u strahu da mu život istječe i da neće imati vremena potpuno se izraziti svojom umjetnošću. U trenutku kad se želi osloboditi svoje stvaralačke blokade odlučuje otputovati te mislima prizove Anđela smrti da mu bude suputnikom, dok njegova odana supruga čini sve kako bi ga odvratila od nauma i zadržala uz sebe.
2. slika — hotel
Na svojem putu Gustav je tražio nešto posve strano, nešto sa čime neće imati odnos (str. 200) i praćen Anđelom smrti koji ga je vodio poput Hermesa, doputovao je u Veneciju, taj grad, napola priča, napola klopka za strance, u čijem je trulom zraku umjetnost nekada rasipno bujala... (str. 239) Odsjeo je u hotelu na Lidu, naseljenom brojnim turistima iz cijele Europe koje je ovamo dovela želja za provodom, uživanjem i razbibrigom. Gustav osjeća kako ne pripada tim ljudima s kojima nema ništa zajedničko, ali tada ugleda prelijepo mlado biće, poljskog dječaka Tadzia koji ljetuje sa svojom majkom i sestrama.
3. slika — konflikt
Kao čovjek posve predan višim sferama umjetnosti, nedostupnim običnom smrtniku, Gustav je u stalnom konfliktu sa sobom, svijetom koji ga okružuje i onime što od njega društvo očekuje. Razaran mnogim pitanjima, posve se očara nadzemaljskim izgledom profinjena mladića i pri svakom susretu on ne može ne biti prestravljen nad onom uistinu božanskom ljepotom tog ljudskog bića. (str. 214) No, nije siguran do koje mjere njegova zaluđenost uništava njegovo dostojanstvo, što mu sveprisutni Anđeo smrti opetovano ponavlja, nanoseći mu time strašnu uvredu, svijajući njegov ponos, no njegova savjest, iako trpi neiskazane muke, ne dopušta mu da uvredu odbije od sebe. (str. 243)
4. slika — nokturno
Prekrasna večer kad mladi ljubavnici uživaju na mjesečini, kad bi bilje u perivoju poput balzama zamirisalo, kad se zviježđe, gore, pomicalo u svome kolu, a mrmor mora, utonulog u noć, tiho nadolazeći, obuzimao bi dušu. (str. 225) Sreća svih koji ga okružuju, potencira Gustavov osjećaj odvojenosti i jedino udovica Bella, jedna od gošći mondenog ljetovališta koja je ovamo došla utopiti tugu poslije smrti supruga, može prepoznati dubok, smrtni očaj u njegovim očima. Slučajan susret s Tadziom, ponovno razgali Gustava i razbuktava njegovu čežnju.
5. slika — plaža
Bilo je živo od igre, a bilo je i tromosti, ljudi su se ležeći odmarali, razgovarali… Šale se, smiju, uživaju sami u sebi, u svojim kretnjama, a drugima dobacuju brzoplete riječi. (str. 215) Među kupačima je i Anđeo smrti, koji s mladićima igra nogomet, Gustav sjedi odvojen od drugih i pokušava čitati. Kad u novinama vidi vijest o epidemiji kolere koja hara Venecijom, odlučuje napustiti to bolesno mjesto, no Anđeo smrti mu ne dopušta.
6. slika — bog Eros
Samodopadnost Anđela smrti doseže vrhunac u mahnitu plesu boga Erosa, jer Eros, vele, voli dokolicu i za nju je samo stvoren... Nije li Eros i u najhrabrijih naroda uživao vanredan uspjeh, jest, nije li kazano da je zajedno s hrabrošću cvjetao u njihovim gradovima? (str. 230, 240) Potpuno zadovoljan sobom Anđeo smrti ne obraća pozornost na Bellu koja je kao opčinjena njegovom pojavom, jer ona smrt gleda otvorenih očiju.
7. slika — Adagietto
Danima je Gustav kriomice pratio Tadzia, koristeći svaku priliku da mu bude blizu, dok mu glava i srce bijahu puni opijenosti, a koraci slijedili naloge demona, kojem je to činilo veselje, da nogama gazi razum i dostojanstvo ljudi. (str. 238) Okružen razdraganim ljudima koji uživaju u zabavi, Gustavu je jedino zadovoljstvo stvarala mogućnost da boravi u mladićevoj blizini; samo je ljepota dostojna ljubavi i jedini je oblik duhovnog svijeta koji možemo prihvatiti i iskusiti kroz naše osjećaje.
8. slika — noćna mora
Neki sveti i izopačeni svijet, pun panskoga života, okružio je zanesenoga, a srce mu je zamišljalo nježne bajke. (str. 233) Anđeo smrti potpuno smireno čeka trenutak kako bi uznemirio Gustava, dovodeći izobličena bića iz njegova okruženja koji izgledaju i ponašaju se kao monstruozni lešinari. Poput čudovišne pojave koja uznemiruje Gustava, u njegovim se mislima pojavljuje i njegova supruga. A zatim, kao svojevrsna obrana od užasne noćne more, u Gustavovim se mislima pojavljuje i prekrasni Tadzio,... simbol i ljudska slika savršenosti… Amor uistinu čini ono što čine matematičari kad nesposobnoj djeci pokazuju opipljive slike čistih oblika: tako se i Bog poslužuje, da duhovno učini vidljivim, oblikom i bojom ljudske mladosti, koju, da bi postala oruđem sjećanja, kiti svim sjajem ljepote, a mi, gledajući je, moramo podleći bolu i nadi. (str. 229)
9. slika — noćni klub
Gosti hotela se u noćnome klubu mahnito zabavljaju, zanemarujući strašnu zbilju koja im se sve više približava; bili su to ljudi, životinje, roj, pobješnjeli čopor, sve je to preplavilo proplanak tijelima, plamenom, metežom i pijanim plesom (str. 250), a u središtu toga, poput stranoga boga Dioniza, Anđeo je smrti koji zabavlja sve prisutne, a posebno udovicu Bellu. Gustav se u sveopćem kretanju i razigranosti usudio pogledati onamo gdje je stajao Tadzio i kad je to učinio, primijetio je kako je i lijepi dječak, vraćajući njegov pogled, ostao isto tako ozbiljan… (str. 246)
10. slika — finale
Mnogi turisti napustili su Veneciju i Lido, a Gustav je ostao čak pomalo zadovoljan zbog osjećaja izoliranosti od ostatka svijeta, usprkos tomu što ga Anđeo smrti nije prestajao vrebati. Broj oboljelih i smrtnost, govorili su da se popela na dvadeset, na četrdeset, čak na stotinu i više… (str. 241)
11. slika — smrt
Posljednji je put Gustav, iako se osjećao malaksao, poželio susresti biće koje je unijelo toliko sreće i očaja u njegov život, no Anđeo smrti, ne prestajući vrebati svaki njegov pokret, ovaj put mu ne dopušta vidjeti ga. Tada se Tadzio nenadano, kao gonjen uspomenom, okrenuo gornjim dijelom tijela, lijepim zaokretom ruku stavio na kuk i pogledao preko ramena prema obali. A zaneseni gledalac ondje je sjedio, kao što je i nekad sjedio, kad se ono prvi put, s onog praga poslan, taj sutonski pogled susreo s njegovim (str. 256). A zatim je onemoćali Gustav dopustio Thanatosu da ga potpuno obgrli rukama.
