Jedan od najvećih klasičnih tekstova svjetske dramatrugije, satirična komedija Samoubojica Nikolaja Robertoviča Erdmana, ima dramatičnu produkcijsku povijest. Erdman je tekst napisao 1928. i njegova produkcija trebala je biti Erdmanova suradnja s velikim Mejerholdom. No, sovjetske vlasti nikako nisu davale dozvolu za izvedbu, pa je na koncu sam Konstantin Stanislavski pisao Staljinu uspoređujući Ermana s Gogoljem i citirajući oduševljenje što ga je spram teksta iskazao Maksim Gorki. Dozvola za premijeru nakon toga svega izdana, da bi je potomna sam dan premijere povukla partijska komisija Lazara Kaganoviča. Drama je potom u Rusiji bila zabranjena sve do Perestrojke, da bi konačno bila izvedena tek 1990. i to u režiji jednog drugog velikana - Jurija Ljubimova.
Za razliku od tog produkcijskog trilera, u samoj drami sve započinje slučajno, jednom banalnom bračnom svađom usred noći da bi odmah nakon toga protagonisti, a i publika, bili nepovratno bačeni u vrtlog društveno-političkih zbivanja.
Kako kaže službena najava:
Erdman plete svoju dramsku nit na razlici između pojedinca i društva, između ljudskosti i propagande te suprotstavlja čovjeka i njegove osjećaje hladnom i proračunatom političkom establišmentu.
Na beskrajno duhovit način ova satira progovara o brojnim apsurdnima kojima smo okruženi te nam garantira da ćemo, ukoliko budemo živjeti po društvenim pravilima, sasvim sigurno propasti. Senzacija je mnogo bitnija od istine u ovom površnom medijskom teroru kojem smo okruženi, a njegova diktatura i pripadajući mu oportunizam ostavljaju posljednice tragičnih razmjera.
Kada se gubi ljudskost, kada nije bitno tko si nego kakvim se predstavljaš, kada pojedinac više vrijedi mrtav nego živ – to je definitivno znak alarma. Naše zvono već zvoni. Ne u Rusiji 1928. Nego u Hrvatskoj danas