Pjesnik, dramatičar, esejist i pripovjedač, Hugo von Hofmannsthal spada u najznačajnije austrijske pisce s početka našega stoljeća. Ime mu se vezuje uz tzv. Bečku modernu, te je gotovo njezina metonimija. Rođen 1874. u Beču kao sin pravnika i bankovnog direktora češkožidovskog podrijetla i majke Sudetske Njemice, od najranije je mladosti pokazivao znakove „čuda od djeteta“. Obdaren mnogim talentima, studirao je pravo te romanistiku, pa je 1898. i doktorirao tezom o pjesničkom razvitku Victora Hugoa, ali je svoj život posvetio književnosti, upravo svim njezinim rodnim i vrstnim područjima. 1901. povukao se kao slobodni književnik u gradić Rodaun pokraj Beča, gdje je kao u stvaralačkoj izolaciji živio do smrti 1929. godine, preživjevši kobne godine raspada Austro-ugarske monarhije.
Hofmannsthal je napisao golem opus: preko dvadeset većih i isto toliko manjih dramskih dijela (drame, komedije, libreta, dramoleti, jednočinke), mnoštvo pripovijedaka, eseja i proznih pokušaja, te pjesama i poema. U ranijoj dobi povodi se za praksom simbolizma, točnije simbolističkog kazališta, te u jednočinkama tanahnih lirskih krhotina tematizira pitanja života i smrti, upravo njihova suodnošenja, a putem likova koji se, protivno analitičkim postupcima, životom kreću kao u nekom snoviđenju punu tajanstvenih slutnji. Znamenita je njegova inačica o „simbolističkom“ Faustu, koga u liku Claudija alegorija smrti odvodi izvan svijeta, a da nije ispunio svoj život: posrijedi je komad Luda i smrt (1893). Velik su intelektualni uspjeh imali i komadi Ticijanova smrt (1892), Mali teatar svijeta (1897), te Bijela lepeza (1907). Godine 1901. piše znamenito Pismo, fiktivno pismo „manirističkog melankolika“ lorda Chandosa, koje je moguće držati i imanentnim manifestom čitava razdoblja: u njemu se naime autoru „riječi raspadaju u ustima kao trule gljive“.
No ponajveći je javni glas Hofmannsthal stekao libretima za opere Richarda Straussa: Kavalir s ružom (1911), Arijadna na Naksosu (1912), Žena bez sjene (1919), Egipćanka Helena (1928), te posthumno izvedena Arabella (1933). Znatan je dio opusa posvetio i aktualizaciji antičke, grčke tragedije, svojim slobodnim preradbama Alkestida (1894), Elektra (1904), Edip i Sfinga (1904), te srednjovjekovnim i baroknim predajama, primjerice baš našom „morality play“ Svatković (1911), te prikazbama Salzburški veliki teatar svijeta (1922) i Kula (1925). Pisao je i u tradiciji kasne romantike, stanovita sentimentalnog rokokoa, primjerice komedije Pustolov i pjevačica (1899) i Kristina putuje kući (1910).
Hofmannsthalovova drama Svatković, piše prevoditelj Ante Stamać "pokušaj je da se tradicionalna kršćanska eshatološka problematika „uprizori“ u svojoj strahotnoj ljepoti. Bog u trenutku svoga gnjeva na raspuštena čovjeka šalje svakome od nas svoju glasnicu Smrt, koja nas ima obavijestiti da se istoga časa, bez krzmanja, opiranja i odlaganja, imamo staviti na raspolaganje svome Tvorcu, te staviti na uvid i svoje zemno knjigovodstvo."
U izvorniku Jedermann, drama je nastala temeljem nekoliko srednjevjekovnih misterija, uključujući i engleski moralitet Everyman s konca 15. stoljeća. Praizvedena je 1. prosinca 1911. u Berlinu u režiji Maxa Reinhardta na sceni Circus Schumann, a od 1920. godine redovito se izvodi na Salzburškom festivalu uz iznimku radoblja od 1922. do 1925. godine, te nacističke vladavine od 1938. do 1946. godine.
Drama je čak osam puta ekranizirana i doživjela je brojne produkcije, a ovu najnoviju hrvatsku u produkciji Kazališta Virovitica režira gost iz Slovenije - Samo M. Strelec.