Naslovnica > PREDSTAVE > Sjećanje šume

Sjećanje šume

DATUM PREMIJERE:
GODINA:
PRODUKCIJA:
VRSTA:
NAZIV IZVORNIKA:
OCJENA PUBLIKE:
12345
Hvaljeni i nagradom Fric ovjenčani roman Damira Karakaša na scenu Gavelle stiže u režiji Tamare Damjanović.

'Sjećanje šume Damira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga.', zapisao je povodom njegove objave 2016. godine Robert Perišić.

U 2017. godini Karakašev mali veliki roman dobio je nagradu Fric, a usezoni 2017/2018 i svoju kazališnu inačicu čiju režiju na sceni Gavelle potpisuje Tamara Damjanović.

Ona ujedno sa Ninom Bajsić potpisuje i adaptaciju romana, a potonja o tom procesu kaže:

Sjećanje šume najiskreniji je i možda najpotresniji iskaz odnosa koji se u većoj ili manjoj mjeri provlači kroz sva Karakaševa djela – odnosa oca i sina. Predstava nastala po istoimenom romanu pred gledatelje iznosi priču o odrastanju u kraju koji ne nudi mnogo više od puke borbe za preživljavanje. U toj premisi leži i temeljni sukob protagonista i njegove okoline, dječaka koji traži više, koji se penje na vrhove drveća u potrazi za širom slikom od one čija očekivanja ne uspijeva ispuniti.

Čudesna i tajnovita, za dječaka šuma istovremeno predstavlja mjesto bijega i prijetnje. Prostor iz kojeg u svakom trenutku prijeti opasnost umotana u mrak gustog zelenila i zvukove divljih životinja, ujedno nudi i prostor utjehe, mira i slobode za kojom protagonist vapi u bijegu od surove okrutnosti sredine u kojoj se našao, sredine u kojoj se svaki oblik nježnosti uzima kao slabost.

Svijet u kojem odrasta, protagonist doživljava dječački neposredno, punim plućima, još uvijek u nemogućnosti da na temelju svojih impresija i utisaka donese bilo kakav sud, što njegov intenzivni doživljaj čini izrazito opipljivim i čitatelja suočava sa, na trenutke teško podnošljivom, iskrenošću.

Upravo je ta neposrednost dječakove vizure bila polazište dramskom tekstu koji je svog pripovjedača-promatrača pretvorio u pripovjedača-slušatelja. Zvuk kao sredstvo upijanja svijeta oko sebe, čija je važnost upisana u sam roman, predstavi je otvorio iznimno važan prostor komunikacije. One između protagonista i njegove sredine, kao i one između predstave i njezinih gledatelja. Vrijedi stoga spomenuti da je u potrazi za kazališnim jezikom koji bi omogućio vjerodostojno postavljanje romana na pozornicu jedna od važnijih polazišnih točaka u procesu dramatizacije bila autorova izjava da je inspiraciju za roman pronašao upravo u slušanju:

"Ja sam znao slušati šumu, jer šuma se puno toga sjeća, vidjela je jako puno, krije puno tajni, treba ponekad samo leći ispod nekog drveta, zažmiriti i slušati."

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter