Tit Andronik je prva od deset Shakespeareovih tragedija, napisana 1593. odmah nakon njegove prve povijesne tetralogije (tri Henrika VI i Richard III), i ujedno jedan od Shakespeareovih najkontroverznije tretiranih komada.
U izvornoj recepciji iznimno popularan (navodno se bez prekida izvodio 20 godina!), Tit Andronik je od 17. do 20. stoljeća bio gotovo posve ignoriran, prije svega, zbog svog nesmiljeno krvavog zapleta.
Novi scenski život Titu Androniku udahnula je legendarna Brookova inscenacija iz 1955. u Royal Shakespeare Company je krv i nasilje tretirala kao metaforu, a tu je produkciju s velikanima Laurence Olivierom i Vivian Leigh imala prilike gledati na gostovanju u Zagrebu.
Priča je tragedije slijedeća:
General Tit Andronik vraća se u Rim iz rata protiv Gota i kao ratne zarobljenike dovodi kraljicu Tamoru i njena tri sina. Tit prvo žrtvuje Tamorina najstarijega sina da bi udovoljio duhovima vlastitih mrtvih sinova, a zatim odluči odbiti ponuđenu mu carsku krunu, što započne jezoviti slijed događanja prepun sakaćenja, silovanja i ubojstva. Svo to vrijeme, u središtu te noćne more migolji se zli i samoljubivi Aaron.
U Hrvatskoj je Andronik posljednji put produciran 1992. u Teatru ITD, kad je u režiji Nenni Delmestre naslovnu ulogu igrao Filip Šovagović.
Nakon 26 godina, isti se naslov ponovno vraća na hrvatske pozornice, točnije u ZKM u kojem ga režira Igor Vuk Torbica, a naslovnu ulogu igra Sreten Mokrović.
Autorski tim predstavu najavljuje ovako: 'Živimo u mješavini straha i uljuljkanosti, komfora i nesigurnosti, pod prijetnjom latentnih lokalnih i globalnih ratova, s iskustvom strašnog rata na našim prostorima, omamljeni nezajažljivim konzumerizmom, otupljeni bujicom nasilja kojem svakodnevno svjedočimo kroz medije. Mi, djeca 21. stoljeća, impregnirani smo užasom i crnilom, a opet, jesmo li svjesni što to zapravo jest? Je li nam kolektivni PTSP Domovinskog rata donio ikakvu novu spoznaju o prirodi zla? (Su)osjećamo li istinski sa nebrojenim svakodnevnim žrtvama pojedinačnog ili masovnog nasilja? Sudeći po sadašnjem trenutku, odgovor na sva ova pitanja je - ne. Stoga Tit Andronik. Kao drama o krizi vođe, o njegovom odsutnosti; kao svjedočanstvo o generacijskom srazu, o slijepoj ambiciji starijih koji (čak i doslovno) proždiru vlastitu djecu, o mladima koji gube bitku sa stvarnošću radi vlastite pasivnosti i kratkovidosti; i, možda najviše, kao poligon za ispitivanje trivijalnosti zla, danas tako akutno prisutnog. Ansambl ZeKaeMa laća se ovog izazova s Igorom Vukom Torbicom kao redateljem i Katarinom Pejović kao dramaturginjm, u potrazi za drugačijim motrištima koja ovaj kompleksni komad nudi, u potrazi za novim pogledima na pitanja kojih se bojimo i ne želimo u njih gledati, a svjesni smo da su nam od presudne važnosti.'
