»Spali smo na to da postavljamo Pirandellove komade. Svaka čast onome tko ih razumije kad su namjerno napisani na način da ni glumci, ni kritičari, ni publika njima nikad nisu zadovoljni.«
Tako je šaleći se na vlastiti račun još 1921. napisao sam Luigi Pirandello u svojoj drami Šest likova traži autora, kapitalnom apsurdnom metatetarskom djelu o odnosu između autora, njihovih dramskih lica i kazališnih praktičara.
Drama je praizvedena u rimskom Teatro Valle i nije naišla na najbolji prijem publike, no s vremenom je stekla kultni status.
Otac, Majka, Pastorka, Sin i dvoje djece, dramska lica koja je pisac odbacio, ponovno proživljavaju svoju dramu: rodivši Sina, Majka se zaljubljuje u Očeva tajnika i rodi mu troje djece. Otac koji je otišao, nakon mnogo godina susreće Pastorku u javnoj kući gdje majka jedva spriječi incest. Otac ponovno prihvaća obitelj, ali lanac nevolja se nastavlja... Usporedo s ovom dramom obitelj proživljava još jednu: ne prepoznaje se u pokušaju Redatelja i njegovih glumaca da prikažu njihovu stvarnost. Riječ je o dvama planovima, od kojih jedan ispunjava duboko proživljena strast likova, a drugi uzaludnost nemogućeg pokušaja da se njihova drama odglumi.
Tekst je u Hrvatskoj posljednji put produciran 2016. godine u HNK Split, a u sezoni 2017/2018 na scenu kazališta Kerempuh postavlja ga Oliver Frljić, podsjećajući pri tome na učestalo 'zaboravljani' podatak iz Pirandellove biografije. Ili kako kaže službena najava:
'U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandellova drama o kazalištu dobiva i neka nova značenja. Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, autor Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj - barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže.'