Predstava o trima ženama u krizi, proizašla iz facebook statusa dramaturginje koja je ujedno i cvjećarica.

***

U autorskom projektu glumicâ Mie Biondić, Nataše Kopeč i Ivane Krizmanić te redateljice Marine Pejnović pratimo banalnu svakodnevicu koja dovodi tri žene različite životne dobi (25, 35, 45) do krize. One se međusobno ne poznaju nego se susreću u čekaonici. Različitih su karaktera i imaju različite probleme, ali traganje za odgovorom i malom pauzom u životu ono je što ih povezuje. Od njih doznajemo kako je biti u krizi i problemu, što su sve pokušale kako bi se iz nje izvukle te se pitaju „kada je kriza počela?”, ali odbijaju nam reći istinu o onome što im u stvari dogodilo i što dubinski žele. Kao što one tragaju za odgovorom, publika traga za istinom o njima samima, ali one je nisu spremne odmah priznati. Ova predstava bavi se prirodom žena koja je specifično determinirana biološkim vremenom te gledamo kako to utječe na različite segmente njihova života. Potreba za eskapizmom i izolacijom dovodi ih do raslojavanja vlastite egzistencije.

Ideja za predstavu proizašla je iz facebook statusa Ide Jurjević koja je u svojoj cvjećarnici bilježila crtice iz života vrlo često uparene s promišljanjima o literaturi koju je u tom trenutku proučavala. Za potrebe predstave materijal je proširen drugim dokumentarnim izvorima (autobiografskim, upitnik na koji su odgovarale anonimne žene), a inspiracija za teme improvizacija proizašla je iz filozofije Simone Weil („Težina i milost”) i teorije Camille Pagliae („Seksualna lica”).

Kako kaže redateljica predstave:

Od lika do teksta. Od nespomenutog događaja do hiperverbalizacije posljedice. Ima li publika pravo na informacije o liku? Koje je pravo lika na privatnost? Ukoliko lik ima potrebu za bijegom od problema zašto bi ga izložio pred publikom? Zašto samo ne bježi? Je l' moguć taj bijeg samo kroz hiperverbalizaciju? Izdaje li lik druge likove ukoliko izloži njihovu sudbinu? Jesu li posljedice nekog događaja i posljedice problema dovoljne kao materijal predstave? Je li dovoljno gledati posljedicu? Je li dovoljna akcija sama bez uzroka? Zašto smo uzročno posljedičnim principom determinirani? Zašto neminovno živimo posljedicu, a ne događaj? Zašto nam jedna sekunda života, jedna odluka, oduzima nevjerojatnu količinu budućeg vremena, kad već i tako otkucavamo, kad kao žene imamo i biološko otkucavanje? Zašto jedna točka u vremenu, jedan događaj, uzrokuje godine teksta koji čovjek proizvodi na istu temu? Jeli poanta života da nađemo te točke i izmjenjujemo ih? Daju li nam jedino te točke svrhu? Kako možemo izraziti te točke u vremenu osim kroz govor? Je li samo govor može biti njihova posljedica? Sadržaj točke nije bitan? Glavno da imamo točku u vremenu. Je li razrješenje jedino nova točka u vremenu? Problem bez konteksta, je li dovoljan? Koji je doseg naše empatije kada nema konteksta? Kako se gradi napetost u predstavi koja prikazuje samo posljedicu? Je li jedini način gradnje napetosti kroz oduzimanje informacija, i kroz oduzimanje konteksta? Do kad traje interes i u kojem trenutku nastupa zamor publike kad je netko u problemu, a ne kaže njegovo izvorište? I zašto smo svoje vrijeme spremni potrošiti na ponovno proživljavanje jedno te istog i opterećivanje drugih s istim, a isto vrijeme nismo spremni dati drugima? Koliko ima smeća naš život, viška koji nešto samo nama znači? Samo zato što boli ne znači da je i istina. Samo zato što je sadržajno banalno i prežvakano ne znači da je i nebitno. I zašto je sva ova pitanja, već netko postavio? I zašto uvijek dođemo do te proklete repeticije?

 

Odgovori

IZDVOJENO
MAGAZIN
NATJEČAJI & POSLOVI