U predstavi Drugovi, ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti Sanja Mitrović i Vladimir Aleksić bave se recentnom poviješću Socijalističke federativne Republike Jugoslavije, zemlje koja danas postoji samo u mašti i sjećanju. Ipak, autori su uvjereni kako je fundamentalna ideja SFRJ, multietničke, multireligiozne, socijalističke države, i dalje relevantna za današnje europske sukobe. To uvjerenje spaja ovo dvoje izvođača, i prijatelja iz djetinjstva, koji su oboje emigrirali 2001. godine. Dok Sanja i dalje živi i radi u Zapadnoj Europi, Vladimir se vratio u Srbiju gde nastavlja graditi svoj život.
Njihova istraga odvija se kroz dijalog između filma i kazališta. Izvođači primjenjuju niz strategija – od zvučnog komentara i simultane sinhronizacije do fizičkih rekonstrukcija i fikitivnih postavki – ne bi li isprepleli tijekove svojih života s poviješću jugoslavenskih teritorija, i otvorili mnoštvo naizgled nepovezanih tema: socijalističku prošlost, anitfašističku borbu, državu blagostanja, osjećaj zajedništva, nacionalističke ratove, post-socijalističku transformaciju, neoliberalni revizionizam, deindustrijalizaciju i pustošenje njihovog rodnog grada koji je nekada bio ekonomski gigant.
Ostavljajući za sobom nasljeđe slika koje su oblikovale stavove i precepcije čitavih naroda, film je, kažu, uspio izraziti XX. stoljeće uspješnije od bilo kog drugog medija. Tijekom povijesti jugoslovenska kinematografija, nekada važna i popularna umjetnička forma, iznosila je na vidjelo kontradikcije socijalističkog društva, od spektakularnih partizanskih epova do priča s margina. Kao što Jugoslavija nije bila monolitna, totalitarna država, tako su i njeni filmovi odražavali mnoštvo glasova i političkih i kulturnih pozicija koje su postojale u društvu.
Jugoslovenska kinematografija, i njezini studiji i produkcijske kompanije, prestali postojati usponom nacionalizma, korupcije i posljedično, uništavanjem socijalističkog nasljeđa. Čak je i Avala Film, jedan od prvih i najvažnijih filmskih studija, nekada čuven po svojim nagrađivanim naslovima i međunarodnim koprodukcijama, nedavno prodan, uz prava na čitav katalog, nekom misterioznom taksisti, pod sumnjivm okolnostima i samo za dio prave vrijednosti. Zvuči poznato?
Sudbina nekoć veličanstvene tvornice pokretnih slika, vizija i snova tako se pokazala sličnom sudbinama drugih, manje glamuroznih produzeća koja su također nestala u vihoru tranzicije. Mitrović i Aleksić koriste priču o Avala Filmu kao simbolični okvir za priču o svojim životima. Posljednja produkcija Avala Filma izašla je 2000. godine, a uskoro nakon toga i njihovi putevi se razilaze.
Što je izgubljeno u razdoblju tranzicije i kako se ovo dvoje izvođača nose sa osjećajem gubitka? Kako su socijalističke obitelji propale zajedno sa socijalističkim poduzećima i na koji način je to uticalo na Sanju i Vladimira? U predstavi Drugovi, ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti razmatra se odrastanje samih izvođača i njihova sadašnja situacija, vrijednost njihovih života i rada, i teret izbora koje su pravili, kako osobnih tako i profesionalnih. Možemo li se i dalje, u današnjem društvu, držati vrijednosti nasljeđenih od zemlje koja je nestala? Udružujemo li se mi, kao zajednica, da bismo žalili i protestirali? Je li moguće ostati vjeran idealima u koje smo jednom vjerovali i raditi na njihovoj realizaciji?
