'Nikad tekst nije došao neobičnijim putem do mene. Valjda nekih dvije godine, bljeskovi rečenica, lica, slika, mog nerazumijevanja. Što je to? Što želim napisati?
U klubu Quasimodo iza šanka leži plavokosa žena pokrivena stolnjakom. Viri tek pramen plave kose i ruka u kojoj je crvena kravata. Vlasnik kluba Joe budi se s pištoljem u ruci.
Njegov prijatelj,također Joe, sinoć je negdje izgubio svoju crvenu kravatu. Ni jedan ni drugi ne sjećaju se plavuše ali očito je da je jedan od njih dvojice ubio plavušu. Tko je to napravio i zašto? Tko je ta plavuša? I dok tako pokušavaju rekonstruirati proteklu noć Joe 1 i Joe 2 susrest će se s izazovom razotkrivanja vlastitog životnog stanja i svojih
najdubljih žudnji.
„Ubojstvo u klubu Quasimodo“ jedanaesti je tekst hrvatskog dramskog pisca Elvisa Bošnjaka. U ovoj napetoj triler komediji život i smrt postaju dva identiteta u kojima likovi u nizu komičnih situacija žude za idealom ljepote. Kako kaže sam autor:
'Nešto me je stalno vraćalo na dva čovjeka, kojima nije jasno životno stanje u kojem se nalaze, neka žena, neka tajna, otkrivanje neke žudnje. Onda je ta žena postala junakinja iz pjesme Boba Dylana “Like a rolling stone”, zatim su mi se miješali motivi nekih drugih pjesama... John Lennon “Imagine”, “Jealous guy”, David Bowie “Heroes”, Bob Dylan “It ain’t me babe”, Talking Heads “Heaven”. I dalje nisam razumio to što negdje pokušava ući u mene. Koja je to misao? Kakva ideja?
Moje ideja bila je skrivena negdje u dubokoj magli i pulsirala je kao nekakav živac koji mi ne da mira. I onda jedne noći, probudio sam se u tri i počeo govoriti dijalog, opet iz pjesme, “Hey Joe” … kud si krenuo s pištoljem u ruci… zašto imaš pištolj… idem ubiti svoju dragu.. uhvatio sam je kako petlja s drugim čovjekom… Do jutra sam napisao pola komada.
Hvala ti Jimi. Krenuo sam od teksta, ali dalje sam htio pisati kao tvoja gitara. Imao sam osjećaj da je taj tekst već napisan, tu je, i ja ga samo moram pažljivo prepisati, osluškujući nekakav vrlo dalek glas.
Ne bih rekao da je on nastao pod nekim određenim utjecajem, sasvim sam siguran da je vrlo originalan i moj, ali u stilu on je izašao iz cijele palete zaumnih boja… Beckett, Ionesco, Harms, Tarantino, David Lynch, Monthy Python, glumačka tehnika Stanforda Meisnera.'