Veseo kao ptica, mudar kao knjiga i dobar kao sunce, maleni i hrabri šegrt postao je ljubimcem dječje publike od dana prvoga objavljivanja toga kratkog romana 1913. u izdanju Hrvatskoga pedagoškog književnog zbora. Hlapićev bijeg od majstora Mrkonje, susret sa Crnim čovjekom, s djevojčicom Gitom, doživljaji na selu, na sajmu i cirkusu, te sretan svršetak velike pustolovine, postali su duhovnom svojinom mnogih naraštaja.
Evo kako je drugi jedan velikan hrvatske književnosti, Antun Gustav Matoš, pisao o Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića:
“Pročitavši tu prekrasnu knjižicu, bijah iznenađen kao pri otkriću malog remek-djela … Ovo djelo gđe Brlić Mažuranić spada među one vrlo rijetke pripovijetke, što su doduše pisane za djecu, ali ih ne čitaju s nasladom samo mali i neuki, već i odrasli. Najbolje knjige čovječanstva tako su pisane: Homer, Don Quijote, Robinson Crusoe, Guliverova putovanja … Sav čar njezinoga pričanja dolazi otud, što ona savršenim stilom priča i opaža samo ono, što u ovakovim prilikama može osjetiti i doživjeti jedino naivni mali čizmarski šegrt. Tek tu i tamo skida masku u humorističkim opaskama, inače sasvim slučajnim, sasvim u stilu naivne cjeline, pa taj humor, fin, blag i do milosrđa nježan, opaža tek odrastao čitalac, a iz knjižice kao rijetki i ženski miris opaja ta fina ironija kao iz kakve rafinirane, jednostavne priče A. Francea.”
U ZKL Hlapića postavlja Zlatko Sviben i to prema adaptaciji Ane Tonković Dolenčić koja kaže:
„Ivana Brlić Mažuranić, osim što je bila prva žena akademik na ovim prostorima, nekoliko puta predlagana za Nobelovu nagradu i vrhunski erudit, bila je i majka sedmero djece koja je većinu života posvetila njihovu odgoju te kao i današnje, moderne žene, bila rastrgana između vlastitih ambicija i obaveza koje nosi obiteljski život. Međutim, ona je svojim literarnim opusom zapravo povezala te dvije krajnosti, majčinstvo koje podrazumijeva neprekidnu buku i spisateljstvo koje traži samoću pa su njezina djela zapravo filozofija roditeljstva koja ima zadatak usaditi djeci vjeru u neki bolji, pravedniji svijet što se ne temelji na naivnoj vjeri ili postojećim postulatima, već na osobnom djelovanju i napredovanju“.
