Danas jedno od Molièreovih najpoznatijih i najizvođenijih djela – Mizantrop – na premijeri 1666. doživjelo je neuspjeh. Ni publika ni kritika nisu tada uspjeli shvatiti što je to tako posebno, a kamoli smiješno ili zabavno u jednom grintavom pripadniku aristokracije, čovjekomrscu koji kroz beskrajne monologe tvrdoglavo ustraje u svojoj namrgođenosti.
Bilo kako bilo, Mizantrop je priča u središtu koje je naslovni lik – Alceste. On, isprovociran licemjernošću aristokracije i generalno ljudskim manama, zaključuje kako je jedini način da preživi život taj da odseli na pusti otok. U ostvarenju te ideje, na početku djela, priječi ga jedino njegova očaranost Célimènom, koja pak, sasvim slučajno, kao lik utjelovljuje sve ono što Alceste iz dna duše mrzi.
Do kraja djela Alceste će si priznati kako je Célimèna otjelovljenje društvenog amorala, te ipak poći na svoj pusti otok.
"Mi smo pak u radu na ovoj predstavi pronašli razloge pitati se: nije li moguće da je Alcesteova priroda, samo jedna autentičnija, originalnija i interesantnija maska od svih mogućih maski onog ili ovog našeg vremena. Dakako, ne sporeći da niz britkih kritika koje Alceste upućuje društvenoj hipokriziji blistaju oštricom pronicljive analize i pravičnog argumentiranja. Mene je ipak zanimao sam čovjek iza svega toga, polje i centar iz kojeg njegovi drajvoviizlaze, kao i pitanje o tome je li istina isključivo moralna kategorija, nešto što se jednobrazno prihvaća kao čovjekovo dobro svojstvo. Priliku za to, dao je, vjerujem, sam Moliѐre spretnim, majstorski ambivalentnim odnosom prema ovom liku. Upravo zbog ovakvih višeznačnosti njegovog pisanja, ključno je pitanje trebamo li se danas Moliѐreovim komedijama opušteno smiješiti ili ih sagledati u svjetlu analize kolektivne malignosti društva.", kaže o riječkoj produkciji Molierovog klasika redatelj Igor Vuk Torbica.
