"Mediteransko more, kao i svako, spaja i razdvaja, daje život i nosi smrt. S jedne njegove obale na drugu, između Europe, Azije i Afrike, i dalje, mnogo dalje kroz Gibraltarska vrata, stoljećima se kreću valovi trgovaca, ratnika, zarobljenika, izbjeglica u potrazi za plijenom, bogatstvom, novim životom ili novim svjetovima. Vjetrovi povijesti određuju njihov ritam, a more, hirovito i nepredvidivo, nekome postaje izbavljenje, nekome grob. U mitskom vremenu Trojanskoga rata ili u našem dvadeset prvom stoljeću, svejedno. Prema lošinjskom je Apoksiomenu more bilo milostivo. Dva ga je tisućljeća čuvalo u svojem krilu, u podmorju pokraj otočića Vele Orjule, kamo je bio bačen s neke rimske lađe kao suvišan teret u nevremenu. A onda ga je jedan belgijski ronilac našao slučajno, gotovo neokrnjena, prekrivena muljem i školjkama, i poslije šestogodišnjega restauratorskog struganja brončani je kip atleta, koji je sastrugao sa sebe prašinu i ulje kao poslije vježbanja, zablistao u punoj ljepoti. Čemu je sve svjedočio u morskoj dubini, tamo gdje ne postoji vrijeme? Jesu li ga plašile eksplozije podmorskih mina? Je li ga tješio pjev Sirena? Je li slušao jauke i zapomaganje izbjeglica i prognanika koji u malim čamcima pokušavaju stići do otoka Lampeduse?"
Tako HNK u Zagrebu najavljuje balet što ga na glazbu Tamare Obrovac te fragmente Euripidovih Trojanki u obradi Lade Kaštelan postavlja koreograf Claudio Bernardo.
