Može li se o nekom događaju iz današnjih crnih kronika stvarati scensko djelo koje ne želi nužno biti faktografski realistično, već podignuto na razinu arhetipske borbe potlačenih za vlastita prava? Hoće li, ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, takva predstava otupjeti društvenu oštricu takve, opće poznate priče, ili će joj dati dodatnu tragičku dimenziju?
Navedena pitanja u središtu su priprema za hrvatsku premijeru teksta Radnice u gladovanju, dramskog pisca Gorana Ferčeca, koji je s uspjehom praizveden u Leipzigu 2014. godine. Radnice u gladovanju tematiziraju štrajk glađu radnica tekstilne industrije Kamensko iz 2010. godine, koji u Ferčecovoj postbrechtovskoj obradi postaje temelj svevremenskoj priči o borbi dobra i zla. U želji da se svakodnevna, u kolektivnoj memoriji već izblijedjela priča uzdigne na univerzalni nivo, pisac osmišlja strukturu po uzoru na Bachovu Muku po Mateju, s ključnom strukturalnom razlikom: umjesto muke pojedinca, Ferčec opisuje muku kolektiva, stvarajući tako istinski dokument vremena u kojem su takve grupne pasije svakodnevna žalosna pojava.
Predstavu režira Olja Lozica, a glazbu potpisuje Katarina Ranković.
