Komedija Ptice koju je napisao starogrčki komediograf Aristofan, prvi put je izvedena 414. godine prije naše ere na atenskom Dionizijskom festivalu. Ovo je najduži od sačuvanih Aristofanovih tekstova. Glavni junak Pisteter nagovara ptice da sagrade novi grad na nebu i tako steknu kontrolu nad komunikacijama između ljudi i bogova. Ovaj grad koji niče poput Babilonske kule, jedan je od prvih primjera utopije u svjetskoj književnosti, i predstavlja bijeg od nepravednog društvenog okruženja s jedne, i od surovosti bogova s druge strane.
Prema Aristofanovu predlošku istoimeni balet koreografirao je Edward Clug koji o predstavi kaže:
"Prvo što mi padne na pamet kad pomislim na ptice, jeste zvuk koji one proizvode. Ono što je tu zanimljivo je to da mi, ljudi, bilo u urbanom okruženju ili u prirodi, ptice uglavnom čujemo ali ih ne vidimo. One se naprosto utapaju u zvukove koje čujemo tijekom dana. To je ono što želim postaviti na sceni i ponovno stvoriti u kazalištu. Tijekom rada na Aristofanovoj komediji Ptice, namjerno sam se distancirao od radnje i usredotočio na primarnu vezu između ptica i plesa koja potječe iz Erosa, kao što možemo pronaći u jednoj od najcjenjenijih analiza Aristofanovih Ptica, američkog pisca Williama Arrowsmitha. On navodi da se krila mogu tretirati kao falus, i ova mitološka metafora je bila inicijalna za moj ulazak u Aristofanovu priču. Pokušat ćemo izgraditi naš vlastiti Kukunebograd, naše gnijezdo želja ili naš kavez znatiželje. Znamo da su ptice tu utopiju sagradile u visinama između neba i zemlje. Ljudi se od tada trude da grade što visočije građevine da bi se približili Bogu, a pritom previđaju činjenicu da što se više uzdižu u nebesa, to postaju manji na Zemlji. Ta ljudska ironija sadrži upornosti koliko i djetlićeva dok uporno buši drvo u potrazi za hranom. Uporno i uzaludno."