Marin Držić – Viktorija od neprijatelja

Povodom 450. obljetnice smrti Marina Držića, Igre postavljaju predstavu prema dramaturškom konceptu Hrvaoja Ivankovića, a u režiji Ivice Boban.

***

Dramaturški koncept predstave koju Igre postavljaju povodom 450. obljetnice smrti Marina Držića zasnovan je na preslagivanju i rekontekstualizaciji fragmenata Držićevih djela, povezanih novonapisanim tekstovima te kraćim citatima ili parafrazama djela drugih autora.

Predstava se bavi životom, djelom i sudbinom Marina Držića, propitujući njegov odnos prema njegovu Gradu i suvremenicima te etičkim i društvenim paradigmama vremena u kojem je živio. U zgusnutom slijedu događanja, u eruptivnom spoju verbalnog iskaza, plesa, glazbe i pokreta, odvijaju se epizode iz njegova života: pohađanje dubrovačke gradske škole, druženje s dezvijanom mladosti dubrovačkom, zaređenje i imenovanje za rektora crkvice Svih Svetih u Dubrovniku, odlazak na studij u Italiju gdje se počinje baviti kazalištem, povratak u Dubrovnik, putovanje u Carigrad i ponovni povratak u Dubrovnik.

U drugom dijelu nižu se fragmenti iz Držićevih djela (Tirena, Novela od Stanca, Dundo Maroje, Arkulin, Skup), s naglaskom na prizore u kojima oštro kritizira svoje suvremenike te one koji upravljaju Gradom i Republikom. Slijede završni akordi Držićeva života: krhotine Hekube, tragedije u kojoj progovara o teroru vlasti i moćnika, isprepletene su s dijelovima pisama koje je Držić pisao u Firenci 1566, pokušavajući nagovoriti toskanskog vladara Cosima Medicija da pomogne zamišljenu akciju rušenja aristokratske vlasti Dubrovačke Republike.

Kako kaže autor dramaturškog koncepta, Hrvoje Ivanković:

'Ishodišna situacija Viktorije od neprijatelja, prolog glumačke družine koja dolazi u Dubrovnik, na Igre, kako bi izvela svoje ludističko „prikazanje“ života i smrti Marina Držića, omogućuje nam da isprepletemo dva vremena i dvije epohe, zarotiramo vrtešku nesputane kazališne igre, izmaknemo se iz okvira konvencionalnog scenskog čina, spojimo komično s tragičnim, a vedrinu života s melankolijom spoznaje. Sam Držić u našoj je predstavi i pisac i lik iz svojih komada, i dum Marin i Pomet, i Vidra i Negromant, i filozof i fengar; protagonist koji živi ono što je napisao, sudjelujući u vječitom boju između ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Pozornica te gvere jest Njarnjas-grad, nebeski kazališni grad u kojem je svaka liberta i kojeg je dum Marin sazidao za ciglih jedanaest godina, ostavljajući trag dostojan najvećih i najtalentiranijih arkiteta. Malo je, međutim, nedostajalo pa da to nikad ne saznamo; samo jedan krnje sačuvani rukopis s Držićevim djelima omogućio nam je da shvatimo kako konačan skor njegova života nije proporcionalan sudbini koju je doživio. Za života, naime, Držić nije imao viktoriju od neprijatelja, ali ju je, ufajmo se bar, ipak naslutio. S tim uvjerenjem krenuli smo u ovu predstavu, a ako smo ponekad i posumnjali, meštar Pomet brzo bi nas razuvjerio: Vidim vas sve u njekoj malankoniji, a malankonija je nedobra, teško na stomak pada. Ne valja joj se davat er za zlijem dobro brijeme dohodi i za fortunom bunaca.'