Na koji je način ličnost Ćire Blaževića inspirirala Tarika Filipovića nakon dugogodišnjeg prijateljstva?
To su tek neke naznake radnje monodrame Ćiro, u čijem je središtu radnje 'trener svih trenera'.
Za one manje upućene, Miroslav Ćiro Blažević rođen je 10. veljače 1935. u Travniku. Prema njegovoj vlastitoj priči nogometnu karijeru započeo je u travničkom Bratstvu još 1954., a iste godine odlazi u Dinamo iz kojega 1955. nakratko prelazi u Lokomotivu.
Potom se vraća u BiH, gdje od 1956. do 1958. nastupa za Sarajevo, a u Hrvatsku se vraća 1958. kad prelazi u Rijeku čiji je prvotimac do 1961. Iz Rijeke odlazi u Švicarsku gdje jednu sezonu 1961/62. igra za Sion. U autobiografskim intervjuima priznaje da je bio prosječan igrač pa se nakon ozlijede u Švicarskoj odlučio baviti trenerskim poslom.
Od 1963. do 1967. vodio je švicarskog niželigaša Veveya, a od 1967. do 1972. na klupi je Siona, a sezonu kasnije vodi švicarski Lausanne Sports.
1979. godine vraća se u Hrvatsku i preuzima Rijeku. Već iduće sezone, kad je zagrebački Dinamo zaredao s lošim rezultatima, tadašnja uprava Dinama ga dovodi kao spasitelja koji je u prvoj sezoni ondašnje jugoslavenske lige s Dinamom osvaja peto mjesto.
Godina 1982. bila je sportski vrhunac Miroslava Ćire Blaževića jer je Dinamo s njim, nakon 24 godine čekanja, osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Iduće sezone s Dinamom je osvojio Kup maršala Tita, a prvenstvo Jugoslavije, koje je osvojio Partizan, izmaklo mu je za dlaku.
1984. vraća se u Švicarsku, preuzima Grasshopper iz Zuricha i s njim postaje prvak te zemlje. Iz Švicarske odlazi 1985. u Grčku gdje kratko vodi PAOK iz Soluna. U idućoj 1986. ponovno se vraća u jugoslavenski nogomet i preuzima FK Prištinu kojoj je prijetilo ispadanje iz ondašnje lige. Uspio je spasiti taj kosovski klub i iduće sezone ponovno se vratiti u Dinamo.
U drugom povratku na Maksimir nije uspio napraviti neki značajniji uspjeh, pa 1988. odlazi u francuski Nantes kojega je vodio do 1990.
Nakon osamostaljenja Hrvatske ponovno se vraća u hrvatski nogomet i postaje trener i predsjednik NK Croatie (Dinama), te 1993. s tim klubom osvaja naslov prvaka Hrvatske i godinu dana kasnije Kup Hrvatske.
Potom postaje hrvatski izbornik i u prvim kvalifikacijama za Euro u Engleskoj 1996. s Hrvatskom osvaja prvo mjesto u grupi ispred Italije. Kvalifikacijsku utakmicu s Italijom koja se igrala u Palermu Ćiro nije mogao voditi jer je bio u francuskom istražnom zatvoru pod sumnjom da je kao trener Nantesa sudjelovao u aferi namještanja utakmica. Nakon istrage, utvrđeno je da je hrvatski izbornik čist.
Na Euru 1996. u Engleskoj s Vatrenima dolazi do četvrtfinala gdje je izgubio od Njemačke (1:2). Međutim, na slijedećem velikom natjecanju - Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Ćiro s Hrvatskom osvaja treće mjesto.
U drugim kvalifikacijama za Euro 2000. u Portugalu nije uspio i nakon početka kvalifikacija za SP 2002. u Njemačkoj napustio je izborničko mjesto. U jesen 2000. godine bio je prisiljen dati ostavku i iste godine preuzima reprezentaciju Irana s kojom se nije uspio plasirati na SP 2002.
Nakon Irana vraća se u Hrvatsku i 2002. preuzima Osijek kojega spašava od ispadanja iz lige, a zatim ponovo vodi Dinamo. S Plavima 2003. osvaja naslov prvaka Hrvatske, ali iste godine zbog sukoba s Zdravkom Mamićem napušta Makismir, te preko kratkog vođenja slovenske Mure, dolazi u Varteks kojega vodi do kraja sezone 2004. godine.
U 2005. godini ondašnji sportski direktor Hajduka Igor Štimac, doveo ga je na trenersku klupu Bilih. Ćiro je splitsku avanturu započeo osvajanjem Superkupa protiv Rijeke, ali nakon poraza od Debrecina (0:5 i 0:3) i lošeg starta u Prvenstvu Hrvatske napušta kormilo Splićana i ponovno odlazi u Švicarsku.
2008. vratio se u Hrvatsku i preuzeo Zagreb koji je imao vrlo mladu momčad. Tu sezonu Zagreb je unatoč tome što je ostao bez Mandžukića i Vrdoljaka napravio zapažen rezultat. A 2010. Ćiro preuzima BiH i na krilima euforiju tu reprezentaciju dovodi na prag Eura 2012. U dodatnim kvalifikacijama gubi od Portugala, te nakon toga odlazi u Kinu. Ponovno se vraća da spasi Zagreb od ispadanja iz lige, ali nije uspio.
Imao je i političkih ambicija pa se nakon razlaza sa Sanaderom odlučio kandidirati na predsjedničkim izborima kada je drugi put izabran Mesić. Ispao je u prvom krugu jer je osvojio tek 17.847 glasova što je bilo mršavih 0,80 posto glasova.