Zagrebački plesni centar (ZPC) u Ilici 10 otvoren je 24. listopada 2009. godine nakon višegodišnje i čak 36 milijuna kuna 'teške' adaptacije Kina Lika, a s namjerom da bude prva namjenska zgrada za potrebe domaće plesne scene.
Grad Zagreb nije, međutim, tada osnovao posebnu javnu ustanovu koja bi upravljala zgradom već je taj posao povjerio Hrvatskom institutu za pokret i ples (HIPP), organizaciji civilnog društva zaslužnoj za realizaciju Tjedna suvremenog plesa.
Od samog početka rada ZPC dio plesne scene protivio se takvom modelu upravljanja zgradom, naročito činjenici da su pri korištenju zgrade trebali sudjelovati u troškovima njezina održavanja, a stvari su se dodatno zakomplicirale 2012. godine kad je HIPP-u istekao ugovor s Gradom o upravljanju centrom.
Naime, HIPP je usprkos nepostojanju ugovora (i bez da se itko protiv toga bunio) nastavio upravljati ZPC-om sve do konca prošle godine (!), kad je centar dan na upravljanje Zagrebačkom kazalištu mladih (ZeKaeM). Najveći dio domaće plesne zajednice žestoko se usprotivio takvoj odluci, isprva s argumentacijom da će se zgrada izgubiti svoju prvobitnu namjenu i postati dramska scena, a potom i posve očekivanim zahtjevom da se ZPC pretvori u samostalnu ustanovu na principu privatno-javnog partnerstva po modelu kojim je osnovan i zagrebački POGON.
No, zagrebački gradonačelnik za takvo što ne želi ni čuti, navodeći kako Grad za to trenutno nema sredstava, premda ih je imao za pretvaranje Histrionskog doma u javnu ustanovu u javno-privatnom partnerstvu s Histrionima i to pod suludim uvjetima o čemu smo detaljno pisali ovdje.
Bandić, dakle, pod krinkom štednje ZPC povjerava na upravljanje ZeKaeMu, jedinom gradskom kazalištu koje kontinuirano surađuje s plesnom scenom, a kojem je trenutno na čelu koreografkinja - Snježana Abramović Milković.
Po primopredaji zgrade ustanovljen je pak još niz, dotad široj javnosti nepoznatih, problema. Naime, dio opreme koja je dotad bila u ZPC - od namještaja do uređaja - nije bio u vlasništvu Grada već HIPP-a, pa je ionako oštećena zgrada (kojoj je godinama prokišnjavao krov, kvarile se instalacije, a Grad - kako nije imao ugovor o najmu na to nije reagirao), postala još manje funkcionalna. Doduše, Grad je donio i odluku da proračunski financira režijske troškove koji u ZPC iznose oko 40.000 kn mjesečno, a ne da se isti kao dosad pokrivaju iz programskih sredstava. Dakle, neki pomak na bolje ipak je učinjen.
Abramović Milković je, potom, ne bi li primirila plesnu zajednicu, ali i ansambl vlastitog kazališta, donijela odluku kako se u ZPC mogu izvoditi samo plesne predstave te, navodno u svrhu konsolidacije poslovanja ZPC, putem autorskih ugovora zaposlila voditeljicu programa i producenta, a nedavno je raspisala i natječaje za četiri nova radna mjesta u ZPC i to na neodređeno vrijeme.
No, ni to nije smirilo strasti. Dapače. Situacija se dodatno zaoštrila, pa je na temu plesne scene održana i ne baš svrhovita sjednica Odbora za kulturu gradske Skupštine, da bi konačno ovih dana Udruga plesnih umjetnika Hrvatske pozvala svoje članove na bojkot ZPC u trajanju od 90 dana, a ostatak domaće izvedbene i kulturne javnosti na solidarnost s takvom odlukom.
Naime, trenutno plesni umjetnici i organizacije koji žele koristiti ZPC za izvođenje svojih programa, potpisuju ugovor o suradnji kojim bez ikakve naknade dobivaju na korištenje sve resurse ZPC, kao i ukupan prihod od prodaje ulaznica na blagajni! Takve uvjete za djelovanje nema niti jedna druga umjetnička struka u Hrvatskoj, a sličan poslovni model među javnim ustanovama javnosti nudi još samo zagrebački POGON, doduše uz niz dodatnih ograda, kao i činjenicu da se POGON za razliku od ZPC ne nalazi u strogom centru grada.
Plesna zajednica dakle, čak i u dijelom devastiranoj zgradi, ima na raspolaganju bolje uvjete za rad od svojih kolega s nezavisne kazališne, glazbene ili likovne scene. Ali njima nije zadovoljna.
Kao razloge za bojkot, u dokumentu (koji u cijelosti prenosimo na koncu ovog teksta) naveli su:
- nemogućnost potpisivanja autorskih ugovora sa samostalnim umjetnicima
- sav posao oko oglašavanja vlastitih izvedbi u ZPC-u te prodaje ulaznica za iste obavljaju sami umjetnici
- hostese za prodaju karata, za garderobu i za praćenje publike pri ulazu na predstavu potrebno je unajmiti od ZKM-a (cijena je 70 kn/h) ili organizirati u vlastitom aranžmanu
- nedovoljno ažurno informiranje umjetnika s točnim i jasnim informacijama o uvjetima rada i izvedbi u ZPC-u (primjerice: stanje tehničke opreme koja je na raspolaganju, vrsta ugovora, odredbe onoga što se nudi i onoga na što se umjetnik sam obvezuje)
- nejasan status plesnih pedagoga (neravnopravna pozicija u odnosu na pedagoge Učilišta ZKM-a)
- nepostojanje plesnih treninga namijenjenih za profesionalne umjetnike (trenutno se održavaju samo tečajevi za amatere)
- netransparentna procedura oko iznajmljivanja prostora odnosno davanja prostora u najam trećim stranama
- umjetnici i suradnici za ugovorene obveze, odnosno reprizne izvedbe rade bez honorara
Problem je, međutim, što dobar dio ovih primjedbi jednostavno ili nije istinit ili je - nerealan, a što su nam u razgovoru dijelom i protiv svoje volje potvrdili producent ZPC Jure Matulić i predstavnica UPUH-a Selma Banich.
Već prva UPUH-ova primjedba jednostavno - ne stoji. ZeKaeM u ime ZPC potpisuje ugovore isključivo s pravnim osobama, dakle s umjetničkim organizacijama, udrugama ili pak samostalnim umjetnicima članovima HZSU. UPUH-ovci su zapravo mislili na slobodne umjetnike, one koji jesu članovi strukovnih organizacija, ali nemaju status pravne osobe. Takva je praksa u nas posve uobičajena i bilo bi prilično čudno, a i zakonski upitno, da je drugačije.
Druga stavka, koja se odnosi na oglašavanje, svodi se na sljedeće: samostalni umjetnik ili umjetnička organizacija zapravo je - producent kojemu ZPC ustupa svoje resurse besplatno. U takvim okolnostima posve je logično da se producent potrudi oglasiti i reklamirati svoj projekt, zar ne? Problem je, međutim, što u ZPC postoji osoba koja je (dijelom) plaćena i za taj posao, a i bilo bi logično da se sam ZPC trudi reklamirati programe koje udomljuje. No, to ne znači niti će ikad značiti da bi taj posao u cijelosti i bez naknade trebao obavljati isključivo ZPC. Ipak je riječ o privatnim projektima.
Hostese? ZPC nema hostese. Kao što nema ni kamion. Ta se usluga uopće ne nudi u ugovoru o suradnji, pa je posve nejasno zašto članovi UPUH-a misle da na nju imaju pravo. Ili zašto su taj zahtjev formulirali kako jesu. Ako su uvjerenja da svakoj predstavi trebaju hostese, onda bi bilo logičnije da su od Grada tražili povećanje proračuna ZPC u svrhu ispunjavanja te stavke.
Nedovoljno ažurno informiranje umjetnika? Umjetnici i organizacije sa ZPC potpisuju ugovor kojim određuju međusobna prava i obaveze. Ugovor bi, ako je profesionalno sastavljen trebao sadržavati i odredbe za slučajeve povrede ugovornih obaveza. Potpisnici ugovora dužni su se istoga pridržavati, a svi naknadni zahtjevi stvar su pregovora i eventualnog aneksa. No, ono što nije u ugovoru nikoga ne obavezuje.
Nejasan status plesnih pedagoga, kao iduća primjedba već je sindikalno pitanje. Naime, ZeKaeM je javna ustanova sa statutom, pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta i sličnim zakonom propisanim dokumentima kojima se određuje status zaposlenika. Plesni pedagozi nisu stalni zaposlenici ni ZeKaeMa ni ZPC, već vanjski suradnici pa se za svoj status moraju izboriti u ugovornim odnosima.
Nepostojanje plesnih treninga namijenjenih profesionalnim umjetnicima? Dakle, pored inih radnih uvjeta, plesna bi zajednica još željela imati i besplatne plesne treninge u prostoru ZPC? Istina, riječ je o specifičnoj profesiji kojoj su treninzi potrebni svakodnevno, no jednako je i s npr. glazbenom strukom kojoj nitko nije osigurao besplatne dnevne probe. Treninge bi pak trebao i voditi netko stručan, te zato biti plaćen, pa bi bilo logičnije da je UPUH, kao strukovna udruga, tražio od Grada namjenska sredstava u tu svrhu, a sve s ciljem podizanja opće kvalitete domaće plesne scene.
Netransparentna procedura oko iznajmljivanja prostora? Ako ZPC svojim većinskim korisnicima, plesnim profesionalcima ne naplaćuje korištenje prostora i daje im na raspolaganje sve svoje resurse, postavlja se pitanje na koji će se način financirati. Dijelom svakako iz javnih sredstava, no ona su - svima je valjda jasno - ograničena. Dapače, javno financiranje kulture posljednjih je desetak godina svedeno na minimum. Stoga i nije čudno što brojne javne ustanove posežu za iznajmljivanjem svojih prostora ne bi li napunile vlastitu blagajnu. Bilo bi, naravno, za očekivati da pri tome budu što transparentnije, no praksa pokazuje da se stvarni uvjeti takvih ugovora redovito kriju od javnosti pod velom 'poslovne tajne'. S druge pak strane, dokle god ZPC-om upravlja ZeKaeM, račune za najam prostora dužan je polagati Kazališnom vijeću, a ne plesnoj zajednici.
I konačno, UPUH kaže da 'umjetnici i suradnici za ugovorene obveze, odnosno reprizne izvedbe rade bez honorara'. Dakle - nakon što dobiju prostor i opremu besplatno, te nakon što im pripadne 100% od prodanih ulaznica, htjeli bi još dobiti i - honorar? Treba li uopće objašnjavati zašto je ovaj zahtjev - van pameti?
Ukratko, razlozi koje UPUH navodi kao povod za bojkot redom ne stoje. Što, naravno, ne znači da je situacija s plesnom scenom bajna. Dapače. Nedavno smo pisali kako Ministarstvo kulture potroši više na parking nego na programe svih plesnih umjetnika u Hrvatskoj.
No, strategija koju su plesna zajednica odnosno UPUH odabrali za popravljanje strukovnog statusa posve je promašena i sva je prilika da će umjesto happy-endom rezultirati - debaklom.
***
https://www.teatar.hr/wp-content/uploads/images/ZAKLJUČCI-SAZIVA-ČLANSTVA_22.1.2017..pdf
https://www.teatar.hr/wp-content/uploads/images/poziv-na-solidarnost.pdf