Carevo novo ruho tekst je porijeklom iz srednjovjekovne španjolske zbirke priča koji je do nas došao posredstvom danskog pisca za djecu, klasika među bajkopiscima, Hansa Christiana Andersena.
Promijenivši postojeću okosnicu koja je u originalu bila da carevu novu odjeću ne mogu vidjeti ljudi koji nisu djeca svojih pretpostavljenih očeva, Andersen nam je osigurao priču koja podcrtava licemjerstvo, taštinu i snobizam, s jedne strane, te dječju jednostavnost i istinoljublje, s druge – i temu koja je sasvim besmrtna.
Sadržaj je priče dobro znan, no - ponovimo gradivo:
Sadržaj je slijedeći:
Živio je jednom car kojeg je interesirala samo lijepa odjeća. Bio je toliko zaljubljen u razne odjevne materijale da ga ništa drugo nije zanimalo. Tako se jednog dana pojave varalice koji se caru predstave kao vrhunski taklci, koji imaju umijeće istkati najljepše tkanine na svijetu. Nije trebalo puno da zaintrigiraju cara. Bile su to tkanine od čudesnih uzoraka i boja sa osobitim svojstvima, a to je da su nevidljive svakome tko je glup ili nije sposoban za svoj posao.
Varalice naruče potom najfinije materijale koje tajno prodaju, a novac spreme. Kako bi zavarali cara i dvorjane, krenu tkati, ali tako što se na razbojima nije nalazilo ništa. Car se potrudio da najpoštenije dvorjane pošalje u provjeru da vide kako napreduje tkanje. Iako se ništa nije primijetilo na tkalačkim stanovima, u strahu da su glupi ili možda nesposobni, oni daju izvještaj caru kako su tkanine jednostavno čarobne.
Na kraju je car odlučio zajedno sa cijelom svitom ministara, pomoćnika i službenika krenuti prema tkalcima da vidi kako napreduje rad i kako će izgledati najljepše ruho na svijetu. U strahu za svoj život i da ih se ne bi proglasilo glupima, svi se dive onome što ne mogu vidjeti i nagovore cara da odjene to veliko ništa. Car dolazi pogledati novo ruho, a podižući prazne ruke varalice mu pokazuju plašt, hlače, kaput i sve ostalo.
Car je tako skinuo svu odjeću sa sebe i varalice ga potom odjenu u novu odjeću baš poput paučine. Car nakon toga povede povorku dok su komornici stupali iza njega s rukama u zraku jer su morali da pridržavaju nepostojeći plašt. Cijeli svijet se divio caru i njegovu novu ruhu sve dok jedno dijete nije iskreno poviknulo - Car je gol!
U GK Trešnja odlučili su adaptaciju Andersenova izvornika povjeriti Ani Tonković Dolenčić, koja se istim predloškom bavilo još 2006. u GKM Split. No, ovaj put naglasak je na - suvremenosti:
"Naše vrijeme obilježeno potrošačkim fenomenom, reklamama i površnošću, Andersenova cara i njegove dvorjane čini gotovo stvarnim licima koja će i ovoga puta pred publikom odgovarati na pitanje kolika je cijena gluposti te još pokazati što sve može značiti rečenica – 'Car je gol!'", kaže službena najava.
Režiju predstave ne potpisuje pak jedan već dvojica redatelja - Krešimir Dolenčić i Paolo Tišljarić.
