Porin je 'viteška opera' u pet činova, Vatroslava Lisinskog nastala 1850. godine.
Libreto opere adahnut je jednim događajem iz rane povijesti Hrvata u Dalmaciji koju je zabilježio Konstantin Porfirogenet (De administrando imperio) u 10. stoljeću, kada su se pod vodstvom kneza Porina (u prvoj polovici 9. stoljeća) Hrvati pobunili protiv okrutne franačke uprave i njihova vođe Kocelina, oslobodili se i pokrstili.
Dimitrija Demeter, autor libreta, modificirao je povijesne podatke te Porfirogenetovoj predaji pridodao – kako je to bilo uobičajeno – ljubavnu priču: u Porina su zaljubljene Hrvatica Zorka (kćerka Ljudevita Posavskog) i Kocelinova sestra Irmengarda.
Prvi čin prikazuje tragična zbivanja nakon franačke pobjede nad Hrvatima i smrti Ljudevita Posavskog. Velikaš Porin nije se pokorio Francima pa se Kocelin želi dokopati njegovih posjeda. Snuje urotu: domamit će hrvatske velikaše na svečanost i pobiti ih. To je čula njegova sestra Irmengarda, potajno zaljubljena u Porina, te mu na tajnom sastanku otkriva bratov plan. Drugi čin vodi u brda, gdje povučeno živi Zorka, kći Ljudevita Posavskog, s djedom Sveslavom. Porin se u nju zaljubio, a Sveslav mu je obećao njezinu ruku kad se vrati kao pobjednik. U trećem činu Irmengarda priznaje bratu da je neuspjeh njegova plana ona skrivila zbog ljubavi prema Porinu. Međutim, Kocelin je uhvatio Zorku i Sveslava te sestri predaje u ruke Zorkin život. Porin je pobijedio Franke i kreće u osvetu, misleći da je Zorka već mrtva. U četvrtome činu Kocelin pokušava pobjeći pred nadirućim Hrvatima. Zorku i Sveslava u tamnici posjećuje Irmengarda i Zorku ucjenjuje, no vidjevši postojanost njezine ljubavi pušta ih oboje na slobodu. U petom činu Hrvati slave pobjedu, Kocelin umire, a Irmengarda, prokleta od brata i očajna zbog gubitka Porina, probada se nožem. Narod, dirnut takvom sudbinom, izražava sućut.
Demeter je, prema dostupnim dokumentima, slao libreto Lisinskom u Prag u nekoliko navrata, tako da on u trenutku skladanja prvoga dijela nije imao uvid u cjelinu radnje i tu neki teoretičari vide uzroke dramaturškim manjkavostima ove opere.
Kako navodi dr. Vjera Katalinić : "U odnosu na operu Ljubav i zloba, Porin očituje skladateljev napredak u svladavanju glazbeno-tehničkih vještina, u dramaturškom razvoju likova i zbora te u percepciji nacionalnog. Ipak, suprotstavljanje Hrvata i Franaka, nezaobilazno u takvome djelu, znatno je oslabljeno ublažavanjem negativnih karakteristika neprijatelja: glavni zlotvor je Kocelin, no i on na kraju oprašta sestri i kaje se; Irmengarda velikodušno poklanja Zorki život i sama se žrtvuje, pa čak ni narod ne likuje nad pobjedom nad Francima, već ih sažalijeva. Glazbeni je sloj skladatelj ostvario na principu stilskog dualizma između virtuoznog, koncertantnog zamaha u franačkim dionicama (osobito u zahtjevnim nastupima Irmengarde) s jedne strane, a s druge naivnom jednostavnošću melodije i fraziranjem povremeno bliskog folklornom idiomu, sve upotpunjeno rafiniranom instrumentacijom, među kojima se ističu Sveslavova arija u tamnici „Strogi otče na nebesi“, lirsko transparentni i arhaični zbor Hrvatica „Sva se bijeli“ s reminiscencijama modalnosti te Porinova lirska romanca „Zorko moja“.
