“Krenuli smo... A gdje? A zašto? Idemo tamo kamo nas put nosi, gdje nas tišina nepoznatog zove... da osjetimo drugi miris, da dodirnemo neko drugo tijelo, da otkrijemo neki drugi zvuk... i da opet putujemo. Uzimamo sa sobom svoj dom i toplinu. Sanjamo da bi jednog dana opet mogli SPAVATI... i maštati... Ali nemir u nama sve je VEĆI i JAČI. Proganja nas i ni trenutka nam ne dopušta da sklopimo oči i stignemo tamo kamo bismo htjeli... tamo gdje je miris drugačiji, gdje postoji SAN!“, tako vlastitu koreografiju za Splitsko ljeto najavljuje Igor Kirov.
Riječ je zapravo o 32 duže ili kraće plesne scene o nesanici. Predstava počinje i završava arijama, između kojih je 30 Goldberg varijacija Johanna Sebastiana Bacha, čiji se ritam i tempo stalno mijenjaju. Originalno su skladane za čembalo, doživjele su mnoštvo transkripcija, a ova, baletna, uključuje klavir i orkestar, što na trenutke zvuči lirično i romantično, a onda, pak, snažno i moćno. Sve do finala u kojemu novu dimenziju daje još i harfa...
