Prosjačka opera ili Opera za tri groša (kako u kojem prijevodu), jedan je od najslavnijih kazališnih naslova 20. stoljeća. No, istovremeno to je i predložak čiji su vlasnici autorskih prava među najrestriktivnijima u svijetu (o cijeni da i ne govorimo), pa je gotovo nemoguće od istog napraviti 'pomaknutu' predstavu.
Kako 'kreativno' zaobići taj problem pokazuje produkcija Narodnog potorišta Sarajevo, a u režiji Kokana Mladenovića. Naime, umjesto da se 'gnjave' s reguliranjem autorskih prava na proslavljene materijale Bertolta Brechta i skladatelja Kurta Weila, Mladenović & co posegnuli su za dramskim predloškom koji je Brechta i inspirirao - dramom Johna Greya iz 1728. godine.
Doduše, ni njega nisu potpisali u 'podjeli' predstave, no njegovi zakonski nasljednici to im ne mogu prigovoriti. Potom je - kao uostalom i Brecht, Kokanović napisao novi predložak u suradnji s dramaturginjom Kornéliom Góli, a umjesto Weilovih skladbi narućio nove i to iz pera Irene Popović.
No, naslov, pa i priča ostali su isti i dobro poznati:
U središtu je radnje anti-junak Macheath koji se vjenča s Polly Peachum, što će pak ozlojaditi njezin oca, ‘kralja’ londonskih prosjaka, odlučnog da svog neželjenog zeta vidi na – vješalima. Iako će se isprva realizaciji tog plana ispriječiti gradski šef policije, Tiger Brown, Macheathov prijatelj iz djetinjstva, Macheath će na koncu ipak biti uhapšen i osuđen na vješala. Nekoliko trenutaka prije njegova pogubljenja, Brecht svom protagonistu, parodirajući vječne ‘sretne završetke’, upomoć šalje kraljične glasnike koji ne samo da ga oslobađaju već mu dodjeljuju i titulu baruna…