Ne prestajem danas pisati zato što je to netko od mene tražio.
Ne prestajem pisati zato što sam se uplašila prijetnji (cak i fizickih) kojima sam izložena s većim ili manjim intenzitetom (ovisno o tome u koje sam “osinje gnijezdo” dirnula).
Ne prestajem pisati zato što je stanje u hrvatskom kazalištu postalo bolje.
Jer nije.
Ne prestajem pisati zato što više nemam ideja.
Ili što više nemam dokumenata koje bih mogla objaviti.
Oh, da, ima ih u mome računalu, mom arhivu, ladicama, ima ih još cijela gomila.
Ne prestajem pisati zato što sam odjednom promijenila jednu od svojih osnovnih životnih strategija, a to je javno djelovanje.
Ne prestajem pisati zato što ni na jednu službenu (i neslužbenu, ali objavljenu u javnom prostoru) prijavu koju sam uputila DORH-u nitko nije reagirao.
Ne prestajem pisati zato da bih olakšala život svom djetetu.
Ne prestajem pisati da bi život bio jednostavniji onima koji će odahnuti kada nestane Slamke.
Ne prestajem pisati zato da bih imala manje neprijatelja.
I dalje ce za moj život vrijediti recenica: “Prijatelji dolaze i odlaze, a neprijatelji se gomilaju.”
Prestajem pisati jer više ne vjerujem da je danas u Hrvatskoj u području kulture moguća promjena.
Gore navedenim tekstom Vitomira Lončar se oprostila od čitatelja svog bloga Slamka spasa koji je više od pet godina ispisivala na Večernjakovoj blogosferi. Najveći dio tekstova objavljenih na blogu dosad je objavila i u knjigama Slamka spasa, a neposredno pred njezinu selidbu u Kinu, bit će objavljena i posljednja, četvrta zbirka tih tekstova. Predstavit će ih uz Snježanu Banović u kazalištu Mala scena, 29. rujna točno u 12 sati.
Ulaz na promociju je slobodan.