Komediju Il servitore di due padroni Carlo Goldoni (1707–1793) napisao je 1745. po obrascu commedije del arte, sa svim, za nju tipičnim likovima, kao što su Pantalone, Doktor, Kapetan, Ljubavnici, Brighella, sluge i, na kraju, Arlecchino.
Priča ide ovako: Truffaldino/Arlecchino sluga je Beatrice, koja je u Veneciju stigla preodjevena u muškarca i preuzevši ime svoga brata Federica Rasponija, ubijena u Torinu. Polakomivši se, Arlecchino odlučuje istodobno stupiti i u službu Florinda, Beatriceina ljubavnika, koji se (bez njezina znanja) sklonio upravo u Veneciju, bježeći pred optužbom da je upravo on ubio Federica. U toj dvostrukoj službi, Arlecchino je istodobno (po riječima samoga Goldonija) 'glup i lukav': pokreće niz nesporazuma, ali se istodobno vrlo vješto iz tih neprilika 'vadi'; vrhunac je scena u Brighellinoj gostionici (u kojoj je, ne znajući jedno za drugo, odsjelo oboje zaljubljenika), kad i Florindo, i Beatrice istovremeno objeduju, a Arlecchino ih dvori, i to tako da jedan gospodar ne doznaje za drugog. Na kraju, travestije, naravno, nestaje, te u sretnom finalu (uobičajenom za Goldonija), oba para (pustolovni Beatrice – Florindo, i onaj sekundarni, domaći, venecijanski Clarice – Slivio) sklapaju, nakon mnogih peripetija, zasluženi brak.
'Drugu mladost' ova je Goldonijeva drama doživjela 2011. godine, kad je na vrhuncu svog mandata u londonskom National Theatreu Nicholas Hytner, u skladu s britanskim kazališnim običajima, naručio njezinu suvremenu obradu iz pera dokazanog hitmejkerasvjetsku turneju koja je uključivala Richarda Beana. Tako je nastao tekst One Man, Two Guvernors koji Goldonijevu radnju premješta u Brighton (!) 1963., a čijaje produkcija u National Theatreu postala - mega-hit. Osim što je ekspresno preseljena na West End, turirala je Velikom Britanijom, potom preselila na Broadway i onda krenula svjetsku turneju koja je uključivala Hong Kong, Australiju i Novi Zeland.
The Guardian je toj produkciji dao rijetko viđenih 5 zvjezdica uz tvrdnju kako je riječ 'o jednoj od nasmješnijih predstava u povijesti Nationala', a nakon što je Beanov tekst osvjio Evening Standard nagradu za najbolji novi tekst zaredale su i njegove druge produkcije diljem svijeta.
Četiri godine nakon praizvedbe teksta, isti je u razmaku od samo nekoliko mjeseci uvršten u repertoare dvaju hrvatskih kazališta - onaj HNK Osijek, kako je to u svom programu i najavio intendant Šnajder, nazivajući ga doduše tada - Jedan čovijek, dva šefa, te onaj kazališta Kerempuh i to u režiji Vite Taufera.
