Login za korisnike

Tuge

Jedno od najugodnijih iznenađenja ovogodišnjeg festivala u Avignonu, predstava je o ‘ljepoti zla’ odnosno usponu europske ekstremne desnice.

***

Tuge je malen otok na sjeveru Danske. Nakon bankrota klaonica, najvažnijega izvora prihoda na otoku, većina je stanovništva napustila otok. Godine 2016. ostalo je svega osmero otočana.  Gradonačelnik otoka Tuge član je Popularne stranke buđenja, desne populističke stranke koju je osnovao otočanin Käre Heiger, a koju vodi njegova kći, Martha Heiger.  Bliže se nacionalni izbori i očekuje pobjeda Marthe Heiger te njezino imenovanje novom pre mijerkom. Njezina majka, Ida Heiger, namjerava otkriti povezanost Popularne stranke buđenja s bank rotom i gašenjem klaonica na otoku te smrću dvojice farmera, ali bude ubijena. Ubojica, Joseph Larsen, dušobrižnik i bivši računovođa u klaonicama, duboko je upleten u tu aferu i čini sve kako bi ubojstvo izgledalo kao samoubojstvo.

Otočani se bude ujutro i pronalaze obješeno tijelo Ide Heiger zamotano u dansku zastavu. Za njezinu kći nema sumnje: smrt njezine majke služi destabilizaciji stranke i sprečavanju njezine pobjede na izborima.

Martha Heiger se vraća na otok Tuge kako bi potajno pregledala majčino tijelo. Stigavši, ona otočanima daje sljedeću ponudu: stare klaonice bit će pretvorene u studio za snimanje propagandnih filmova koji upozoravaju na opasnosti koje prijete Danskoj. Svaki od otočana uključen je u neku od kompromitirajućih afera i nema izbora nego podrediti se volji stranke. Odriču se sami sebe kako bi potpisali privolu za projekt. Samo dvije sestre adolescentice, Ellen i Malene, pokušavaju se oduprijeti. Uvjerene kako su vođene vizijama najmlađe među njim a, koja komunicira s duhom Ide Heiger, sestre pokušaju ponovno pokrenuti klaonice kako bi ispunile posljednju želju Ide Heiger da tamo bude kremirana. Otvoreno se zalažući da svoj naum prove du u djelo, one pokušaju ubiti Marthu Heiger.  No taj jalov oblik otpora indirektno ih vodi u smrt. Isto vrijedi za sve otočane: dovedeni do svojih granica, oni završavaju ubijajući jedni druge. Jedino što preostaje Marthi Heiger jest napustiti otok, krišom, odnoseći sa sobom ono što će postati prvi film koji je producirala stranka.

To je sadržaj predstave Tuge (Tristesses), koja je - ako je vjerovati francuskim kazališnim kritičarima - bila jedno od najugodnijih iznenađenja ovogodišnjeg (2016) festivala u Avignonu. Koncept predstave tijekom koje kamera slijedi likove u njihove domove, projicirajući taj voajerizam na platno postavljeno iznad kuća na pozornici, potpisuje je begijska autorica Anne-Cécile Vandalem, koja igra i glavnu žensku ulogu u predstavi, a o svojoj inspiraciji kaže:

Želim govoriti o tuzi. Želim govoriti o tome kako su naša tijel a dnevno izmučena utjecajem koji druga tijela - osobe, stvari ili situacije - imaju na nas.  Želim govoriti o tiraniji pozitivnosti: danas, u zapadnjačkim društvima egzistiramo samo u svjetlu onoga što činimo. Poput reflektora u kazalištu, ta pozitivnost zrači stalnim, zasljepljujućim i paralizi rajućim sjajem; prenaglašava spektakularnost naših akcija. Gdje je, u tome krajobrazu, mjesto za sjenu, blistanje (pokret unatrag i unaprijed između sjene i svjetla), otpor, želju? Želim govoriti o odnosu između tuge i moći jer je očito kako je danas najveće političko oružje buđenje tuge u lju dima, dok su krivnja, sram, frustracija, onemoćalost, mržnja i beznađe popratne pojave.

Želim govoriti o emocijama kao pokretaču i transformacijskoj snazi; pretvarajući se u misli i akcije, emocije mogu postati motori i živa energija, impuls koj i pokreće govor ili akciju. Stoga, pojedinačna pritužba može najaviti kolektivno tugovanje. Dakle, kroz emocije također možemo biti u stanju transformirati naš svijet. Želim pokazati suze kao manifestaciju eksternih znakova tuge jer one imaju beskrajnu estetsku moć.

Želim govoriti o adolescenciji kao vitalnoj snazi, energiji za budućnost; o paradoksalnoj razotkrivenosti tijela tinejdžera, u kojima se želje rađaju kada nad e nestaju. Konačno, želim govoriti o Preživljavanju krijesnica, o onome što pada i gasi se, a ipak, tijekom tog procesa, emitira meteorsku svjetlost spremnu da onima koji će doći poslije, prenese informaciju o njihovoj prošlosti i pomogne im upravljati svojom budućnošću. Želim govoriti o svakoj slici koja jamči prijenos iskustava i time garantira preživljavanje ljudi osuđenih na izumiranje.

Predstava je nastala unutar mreže kazališta okupljenih u Prospero projektu čiji je član od 2014. i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.


Odgovori

POVEZANE VIJESTI