chelfitsch je izmišljena riječ koja oponaša dječji izgovor engleske riječi selfish iliti sebičan. Toshiki Okada upravo je tom riječju nazvao svoju kazališnu kompaniju, kako sam kaže, ne bi li u njoj utjelovio društvene i kulturne karakteristike današnjeg Japana, poglavito Tokija. Naime, Okada pripada tzv. izgubljenoj generaciji koju je najviše pogodila recesija u Japanu 90-tih godina prošlog stoljeća, a čija se golema otuđenost ponajbolje očituje u slengu kojim govore i koji obiluje skraćenicama. Koristeći upravo taj jezik, hiperkolokvijalnog' japanskog te neobičan pristup koreografiji, Okada je kreirao jedinstveni hiperrealistični kazališni izričaj koji kritičari često nazivaju super real Japanese.
Proboj na međunarodnu scenu kompanija chelfitsch započela je u Bruxellesu 2007. i odonda je gotovo stalni gost europskog festivalskog kruga, no redovito gostuju i u SAD.
Vremensko putovanje kroz sobu njihov je najnoviji projekt premijerno izveden u ožujku na festivalu Kyoto Experiment, a sam Okada inspiraciju za njega elaborira ovako:
"Među osjećajima koji su me preplavili nekoliko dana poslije tsunamija 2011. godine i nesreće u Fukushimi, bili su tuga, zebnja i strah, ali ne samo ti osjećaj i, bila je tu i nada. Sigurno je da takav događaj bez presedana, definira prvi korak kojim ćemo krenuti ka kako bismo se izdignuli kao društvo i ostvarili promjene koje bi inače bile preteško izvedive. Tada sam to tako osjećao. U predstavi sam želio prikazati odnos između živih i onih koji su otišli u smrt u takvim okolnostima, dok ih je još prožimala nada u budućnost. Životi umrlih završili su sv oj ciklus i stabilizirali se. Mi, koji nastavljamo živjeti, zavidimo njima. Izmučeni smo; želimo pobjeći, nastojeći zauvijek zaboraviti..."
Predstava je portret post-traumatskih koncentričnih krugova boli što ih je emitirala nesreća u Fukushimi. Na sceni je uznemirujući trojac: duh žene koja se, premda je umrla još uvijek grčevito nada da će nuklearna katastrofa uroditi novom društvenopolitičkom erom, njezin preživjeli suprug, koji je prisiljen suočiti se sa stvarnošću, te konačno - njegova nova partnerica. Njihovi međusobni odnosi, ali i unutrašnje borbe dočarani su pak posebnim sustavom što ga je za predstavu osmislio Tsuyoshi Hisakado, a koji pokrete tijela 'produljuje' u medij zvuka.
