Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > HNK u Zagrebu nagradilo vlastite izvođače

HNK u Zagrebu nagradilo vlastite izvođače

Dodjelom nagrada HNK u Zagrebu zaključuje svoju sezonu.
Share on facebook
Share on twitter

Na sjednici održanoj 14. lipnja 2016. ocjenjivački sud u sastavu akademik Boris Senker, predsjednik, Darko Lukić i Tomislav Čadež, jednoglasno je donio odluku da se Nagrade Mila Dimitrijević dodijele prvakinji Drame Lani Barić i nacionalnome prvaku Drame Draganu Despotu za najbolja glumačka ostvarenja u protekloj sezoni.

OBRAZLOŽENJA

Lana Barić u dvije predstave protekle sezone, Žena Josipa Kosora i Bella figura Yasmine Reze, ostvarila je tri različite glavne uloge – Limunku, Manon i Andreu. U tom zahtjevnom glumačkom poslu suočila se ne samo sa žanrovskom, stilskom i jezičnom raznorodnošću navedenih likova, nego i s potrebom da za relativno slična stanja i za utjelovljenje tri tipa ljepotice pronađe i dosljedno razvije posve različita izražajna sredstva. Lana Barić nije se zaustavila samo na tom već dovoljno velikom zadatku, nego je i unutar svakog od tri navedena lika do krajnjih granica istražila rafinirane nijanse i iskušala minuciozno razrađene detalje glumačke igre.

U njezinoj kreaciji lijepa ljubavnica Andrea razvija vrlo širok dijapazon složenih emotivnih reakcija, od povrijeđenosti, bijesa, suspregnute pa potom oslobođene agresije, preko hinjene frivolnosti i zatomljene tragike svakodnevice, do poniženja, potčinjenosti i gorčine.

Pažljivo kontrolirajući promjene stanja i upotrebu odgovarajućih izražajnih sredstava, postigla je da prevarenost i mučnina, koketnost i očaj, iznevjerenost i ogorčenost, skladno izgrade lik istovremene manipulatorice i žrtve. Njezina provala emocija postaje tako i najsnažniji trenutak predstave i pokretačka snaga drame.

U predstavi Žena glumačko ostvarenje Lane Barić u povezivanju dva Kosorova ženska lika omogućuje snažno ostvarenje originalnog autorskog koncepta predstave, stvarajući jasne i uvjerljive poveznice između dvije osobe, Limunke i Manon. Iako su ta dva lika međusobno udaljena u vremenu i prostoru, susreću se u vrlo sličnom društvenom položaju i usudu, pretvarajući se u istu Ženu s velikim početnim slovom koja je spremna iskoračiti iz zadanih društvenih okvira i tako od osobe postati simbol. Limunkin siloviti monolog na kraju Žene posve je druge vrste od Andreinog emocionalnog sloma u Bella figuri, ali su i u ovom slučaju preokreti situacija, odnosa i emocija izvrsno kontrolirani i precizno vođeni. Lana Barić uspješno je ovladala glumački vrlo zahtjevnim igranjem lika koji je simbol u Ženi, nasuprot kreacije lika koji je gotovo dokumentaristički stvarna osoba u Bella figuri. Jednako uspješno premostila je razlike između Kosorova zgusnuta i apstraktnog teksta i konverzacijski razigrana teksta Yasmine Reze. Ti dometi nisu samo posvjedočili glumačke sposobnosti Lane Barić, nego su se i posebno istaknuli i u cijeloj protekloj, umjetnički vrlo bogatoj, glumački iznimno kreativnoj sezoni Drame HNK.

Darko Lukić, član Ocjenjivačkog suda

Nacionalni  prvak Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Dragan Despot temeljito je i slojevito kreirao Vladu Kosa, glavnu mušku ulogu u predstavi Tri zime, u hrvatskoj premijeri drame Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana.

Dramaturški složenoj i velikoj scenskoj freski dao je istančan osnovni ton, melankoliju ojačanu prkosom. Stvorio je uvjerljiv lik blagoga, ali moralno postojanoga intelektualca. Kosova zapravo jedina, ali ključna slabost, koju Despot postupno, strpljivo i suptilno otkriva, jest slaba volja. U gruba vremena Vlado Kos traje kao potresan dokaz bespomoćnosti dobra i razuma.

Dojmljivim partnericama na sceni, koje nose velike i važne uloge, daje potreban kontrapunkt, provocirajući nesmetano iskazivanje dubokih osjećaja u naoko rutinskim dijalozima. Okružen snažnim ženama, Vlado Kos, umirovljeni profesor povijesti, tone u regresiju, kao da postaje dječak koji se sam ne umije niti nahraniti. A sve to, po svemu sudeći, zato što je obraz sačuvao čist, sveudilj motreći svijet iz tužnoga oklopa naivnoga optimizma.

Tomislav Čadež, član Ocjenjivačkog suda

***

Na sjednici održanoj 13. lipnja 2016. ocjenjivački sud u sastavu Jagoda Martinčević, predsjednica, Zrinka Matić i Branimir Pofuk, jednoglasno je donio odluku da se Nagrada Marijana Radev dodijeli Adeli Golac Rilović za interpretaciju Hélène u operi Sicilijanske večernje Giuseppe Verdija, a Nagrada Vladimir Ruždjak Vitomiru Marofu za interpretaciju Giorgia Germonta u Traviati Giuseppea Verdija.

OBRAZLOŽENJA

Po prvi put na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, opera Sicilijanske večernje Giuseppe Verdija svim je interpretima bila i prvi susret s ovom rijeđe izvođenom Verdijevom operom. Pod ravnajme Nikše Bareze, u režiji Janusza Kice, osvanula je predstava s nizom izvrsnih tumača ove kompleksne glazbene drame među kojima se posebno izdvojila Adela Golac Rilović u ulozi Hélène. Danas u naponu snage i kreativnosti Adela Golac Rilović s ovim je likom okrunila dosadašnju karijeru lirskoga i melodramatskoga soprana u kojoj je postupno sazrijevala od posva mladenačke Bellinijeve Julije do Verdijevih junakinja Violette i Aide. Pjevačko zrenje bilo je vođeno vrlo pomno odabiranim repertoarom koji je čuvao prirodu njezina mekoga svjetlog soprana oblikovanog izvrsnom tehničkom spremom dok je u scenskim karakterima rasla u spoznavanju različitosti i emocionalnih dosega pojedinog lika. Vrlo važna karakteristika ukupnosti umjetničkih dosega Adele Golac Rilović ogleda se ponajprije u sukladnosti glasovnih i glumačkih mogućnosti što je i jedan od preduvjeta za doživljaj izvedbe u cjelini, a to je osobito došlo do izražaja u interpretaciji Hélène, lika koji osim značajnih vokalnih zahtjevnosti traži i velik dijapazon glumstvenosti. Lirsko-dramatski elementi u pjevačkoj dionici traže veliku glasovnu fleksibilnost, dapače i bravuroznost, što je Adela Golac Rilović svladala rijetkom prirodnošću, izbjegavši zamke pukoga virtuoziteta, dok je scenskom razigranošću, a osobito dramskom izražajnošću mimike ostvarila uvjerljiv lik. Hélèna je zacijelo kruna njezina dosadašnjeg umjetničkog djelovanja, u kojemu očekujemo još mnogo vrhunaca.

Nacionalni prvak Vitomir Marof obilježio je ulogom Giorgia Germonta srebrni jubilej svoje respektabilne karijere. Ali i da nije bilo jubileja njegova bi se interpretacija trebala ubilježiti u zlatne stranice baritonskih postignuća u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, upravo na tragu velikoga predšasnika Vladimira Ruždjaka, čije ime nosi nagrada koju je Vitomir Marof apsolutno zaslužio.

Danas, 25. godina poslije debija na ovoj sceni i pedesetak uloga na pozornicama u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Mariboru, Ljubljani, kao i onima u Košicama, Bratislavi, Budimpešti te Beču, Vitomir Marof i dalje oduševljava ljepotom i svježinom svojega plemenitog baritona kao u mladim danima. No danas je on  još nešto: doktor za pjevanje, kako ga nerijetko od milja zovu i kolege i njegovi učenici. A upravo je tu karakteristiku pokazao u svojem zadnjem tumačenju oca Germonta koju je prvi put pjevao u Zagrebu 2001., zatim i na drugim hrvatskim pozornicama te s velikim uspjehom i u bečkoj Narodnoj operi čiji je stalni gost od 2003. godine. Epitet doktora za pjevanje, kada je riječ o Vitomiru Marofu gotovo od samoga početka karijere uključuje besprijekoran vokal, koncentrirano vođenje glasa u svim položajima, zaobljenu frazu i dug dah, a sve to kao nadogradnja prirodnome talentu koji je na vrijeme prepoznao svoje optimalne mogućnosti zamijenivši tenorski s baritonskim fahom. I tako smo na sreću dobili pravi belkanto bariton,  koji s lakoćom svojega grlenog instrumenta interpretira gotovo sve Verdijeve likove: grofa Lunu, Nabucca, don Carlosa u Moći sudbine, Simona Boccanegru, Renata, Amonasra, Rigoletta i dakako Giorgia Germonta. U belkanto baritonske likove valja svakako ubrojiti i Marofovo tumačenje Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog, još jedan od likova koji traži upravo onu blagotvornu dimenziju interpretacije bez napora, a koja uz ostale karakteristike, zahtijeva upravo besprijekorno lijepo pjevanje koje čuva prirodu glasa. Do danas zadnji no svakako ne i posljednji otac Germont Vitomira Marofa na sceni njegove matične kuće, ostaje i kao cjelina izvedbe, zahvaljujući i minucioznoj Kicinoj režiji, velika interpretacija kao zalog našim budućim baritonskim naraštajima.

 Jagoda Martinčević, predsjednica ocjenjivačkoga suda 

***

Na sjednici održanoj 8. lipnja 2016. ocjenjivački sud u sastavu Ljiljana Gvozdenović, predsjednica, Božica Lisak i Almira Osmanović, jednoglasno je donio odluku da se Nagrada Ana Roje dodijeli solistici Baleta Miruni Miciu za ulogu Julije u baletu Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva u koreografiji Patricea Barta, a Nagrada Oskar Harmoš, u konkurenciji muških baletnih plesača za najbolje  ostvarenje u protekloj sezoni, solistu  Baleta Takuyi Sumitomu, za nekoliko ostvarenja  baletnoga repertoara.

OBRAZLOŽENJA

Miruna Ioana Miciu, završila je baletno školovanje u Bukureštu  2009. godine. Još prije završnih ispita kao iznimno talentirana učenica nastupala je s profesionalnim baletom u svim  izvedbama  klasičnoga repertoara Opere u Bukureštu. Od školske  dobi odlazila na brojna natjecanja diljem Europe, osvajajući mnoge nagrade. Po dolasku u zagrebački Balet u sezoni 2010./11. njezin talent i odlična škola odmah su zapaženi od koreografa i ravnateljstva baleta koji joj povjeravaju manje, a zatim sve veće solo uloge, ne samo klasičnoga nego i suvremenoga baletnog izraza. Poneki profesionalni zdravstveni problem ostavila je iza sebe upornim radom i ne posustajanjem pred zaprekama. Svoje slobodno vrijeme utrošila je na  usavršavanje, pripremajući se ponovno za Baletno natjecanje Mia Čorak Slavenska, na kojemu je prije četiri  godine osvojila treće mjesto nastupajući u pas de deuxu iz trećega čina Labuđega jezera. Plešući  u ovoj sezoni mnoštvo većih solo uloga, poput  Zulme u baletu Giselle u koreografiji Iraide Lukašove ili u baletu Kraljevi bogova u koreografiji  Pascala Touzeaua i ostalima, istaknula se svojim profesionalnim napretkom.

Krhka figura, lirski izraz, proživljenost pokreta i sigurna  tehnika, kojima odgovara svim  profesionalnim zahtjevima, dovela ju je do uloge Julije za koju su potrebne sve te osobine. Tumačeći ulogu Julije pružila je širok spektar emocija, od mlade djevojke pune radoznalosti pred nastupajućim životom,  do zaljubljene žene koja svoje odluke donosi bez kolebanja i strasno se predaje svemu  što sudbina stavlja pred nju. Svojom proživljenošću lika, dirnula je i gledatelje i kolege, a odličnom suradnjom s partnerom u duetima potvrdila kvalitetu škole iz koje dolazi. Uvjereni smo kako će budućnost pružiti još puno zanimljivih ostvarenja ovoj mladoj balerini, čije nove uloge s nestrpljenjem očekujemo, stoga, dodijeljujući joj Nagradu  Ana Roje, za naslovnu ulogu Julije, vjerujemo kako dajemo i poticaj za nove uspjehe na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu .

Takuya Sumitomo, rodio se u Tokushimi, a 2006. je završio Baletnu školuHomura Tomoi u Osaki. Nastavio je baletno školovanje na belgijskoj Royal Ballet School u Antwerpenu. Svoju profesionalnu plesačku karijeru započeo je 2008. godine u baletnoj trupi Kazališta Vanemuine, u estonskome Tartuu, a zatim odlazi u Srbiju gdje provodi četiri sezone kao prvi solist, a dolaskom u Zagreb u sezoni 2015./ 16., odmah ostvaruje cijeli niz uspješnih nastupa.

Vrlo stabilne tehnike i izrazite muzikalnosti te velike interpretativne snage, Takuya Sumitomo ostvaruje upečatljive likove u različim baletima. Potpuno je vidljivo kako točno zna sve potrebe likova koje tumači i u tome mu koreograf nije potreban kao tumač. Instinkt umjetnika nepogrešivo ga vodi uvijek u točnomu smjeru. Oblikujući svoju  ulogu u predstavi Bajadera  u  koreografiji Vasilija Medvedeva, ulogu Zlatnog idola, nametnuo se pouzdanom tehnikom i skrenuo na sebe pozornost već tim prvim nastupom na zagrebačkoj baletnoj sceni. Slijedio je Princ u baletu Orašar u koreografiji  Dereka Deanea, zatim vrlo upečatljiv nastup u predstavi Romeo i Julijau koreografiji  Patricea Barta, u kojoj nam je podario čak  dvije izvrsne interpretacije, Benvoglia i Mercuzia, da bi nedugo poslije toga kazališnim rječnikom rečeno uskočio u ulogu Vronskoga u predstavi Ana Karenjina  u  koreografiji Lea Mujića, koja je nešto drugačijega leksika klasičnog baleta, u kojemu je također briljirao.

Nadajući se kako će ovaj baletni putnik iz dalekoga Japana, dugo ostati na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, i veseliti nas svakom novom ulogom, za sve nabrojano dodjeljujemo mu nagradu Oskar Harmoš uvjereni kako ona dolazi u ruke plesača koji ju je u potpunosti zaslužio.

Ljiljana Gvozdenović, predsjednica Ocjenjivačkoga suda

 

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI