Balade Petrice Kerempuha objavljene su 1936. godine u Ljubljani, jer u Zagrebu Krleža nije pronašao izdavača u vrijeme poznatog sukoba na književnoj ljevici. Opirući se receptu za stvaranje eksplicitno ideologizirane umjetnosti, Krleža je 'Balade' napisao ne bi li ponudio svoju, umjetnički slojevitu verziju društveno angažirane književnosti, obogaćene jedinstvenim jezikom nastalim spajanjem kajkavskog narječja s izmišljenim Krležinim dijalektom koji kombinira štokavske, ali i njemačke, mađarske, latinske i talijanske lekseme. Nesumnjivo mu je to i uspjelo jer danas teoretičari književnosti Balade smatraju najuspjelijim autorovim pjesničkim ostvarenjem. U pisanju je koristio brojne izvore, redom kajkavskih pisaca jer, osim kao znak protivljenja socrealizmu, Krleža je Baladama izražavao neslaganje sa standardizacijom štokavskog narječja koje je potisnulo kajkavštinu iz književnosti.
Petrica Kerempuh pučki je junak kakvog susrećemo i u drugim srednjoeuropskim kulturama, skitnica koja luta svijetom raskrinkavajući i kritizirajući ljudsku glupost. Duboko prisutan u hrvatskoj književnoj tradiciji, Krleži je lik Kerempuha poslužio kako bi sintetizirao period od početaka sukoba s Turcima sve do suvremenih pojava kojima je sam autor nazočio. Pritom, promatrane u cjelini, 'Balade Petrice Kerempuha' imaju jednaki značaj na mikrorazini ograničenoj na sjevernohrvatsko područje, ali vrijede i kao opća priča o tragici ljudske egzistencije gdje je podjarmljena pozicija nižih društvenih slojeva povijesna stalnost.