Jedan od najznačajnijih romana hrvatskog realizma, koji se u kolektivno sjećanje usjekao zahvaljujući TV seriji u režiji Joakima Marušića i Radom Šerbedžijom u ulozi Ivice Kičmanovića, vraća se i u domaće kazališne kuće, i to u dramatizaciji i režiji Darija Harjačeka u Dramskom kazalištu Gavella, što će ujedno biti i prva izvedba dramatizacije tog romana na sceni teatra u Frankopanskoj. Osim TV serije, postoji i dramatizacija romana koju potpisuje Milan Marjanović naslovljena Sudbina Ivice Zgubidana koja nikad nije izvedena, a tiskana je tek 2004. godine u povodu 125. godišnjice rođenja Marjanovića.
Sam naslov romana vezan je uz uokvirenu kompoziciju romana - naime, Ivica Kičmanović zaposlio se kao činovnik u registraturi u kojoj Kovačić u prvom poglavlju romana prikazuje politički intoniran razgovor raznih spisa, kojim se Kovačić osvrće i na situaciju na književno-umjetničkoj sceni. Roman ne iznosi radnju kronološki, već retrospektivno, s brojnim umetnutim epizodama i digresijama, a zapravo se smatra hibridom triju perioda u povijesti književnosti - romantizma, naturalizma i realizma.
Uz Ivicu Kičmanovića, prototipa seoskog dječaka koji dolazi u grad na školovanje pod pokroviteljstvom Mecene, kumordinara Žorža, karikiranog sobara seoskog podrijetla, u romanu se javlja i jedna od prvih fatalnih žena hrvatske književnosti - Laura, koja dolazi kod Mecene kao njegova rođakinja, ali uskoro saznaje da je njegova vanbračna kćer, te mu se osvećuje za to i odlazi na selo, gdje će biti dio više ljubavnih trokuta, razbojstava i ubojstava, a sve će završiti krvavom svadbom Ivice Kičmanovića, za koju će također biti odgovorna - fatalna Laura.
O produkciji Dario Harjaček kaže:
"U registraturi" je roman krcat strastima, krcat slikama koje očituju najprimarnije ljudske nagone. (...) Predstavu "U registraturi" vidim kao vehementni spoj ritualnih prizora pomiješanih sa suhom građanskom suzdržanošću, predstavu u kojoj se bajka i realizam, mitsko i banalno spajaju u nedjeljivo jedinstvo, predstavu koja će redefinirati Kovačićevu umjetničku snagu i dati potpuno novi kontekst dobro poznatim prizorima koje, možda baš zbog toga što su nam tako neposredno blizu u kolektivnom sjećanju, propuštamo vidjeti.
