Login za korisnike

Evanđelje

Pippo Delbono po prvi put režira za HNK Zagreb.

***

Pippo Delbono ime je s kojim se hrvatska kazlišna publika, zahvaljujući Festivalu svjetskog kazališta, već dobro upoznala. U sezoni 2015/2016 u HNK Zagreb kreirat će produkciju koja bi trebala biti namijenjena upravo festivalskom europskom krugu, a nastaje nastaje kao koprodukcija Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modene te suradnja s kazalištem Vidy iz Lausanne, Maison de la Culture d’Amiens – Centre de Création et de Production i Kazalištem iz Liègea, a u projekt je uključena i Švicarska kinoteka..

Službena najava kaže kako predstava nastaje "u procesu obilježenom glazbom koju će za zbor i orkestar skladati talijanski kantautor i saksofonist Enzo Avitabile, a u njoj će nastupiti hrvatski i talijanski glumci, plesači i glazbenici."

Putovanje Evanđelja započinje u Zagrebu a napredovat će u etapama. Različite faze procesa bit će praćene snimanjem istoimenoga filma nadahnutoga pokusima. Put između snimanja i snimki postat će integralni dio ovoga kazališnog djela.

Sam autor o predstavi kaže ovo:

"Nekoliko dana prije svoje smrti, moja majka, vatrena katolkinja, mi reče: Pippo, zašto ne napraviš predstavu o Evanđelju? Na taj bi način predstavom poslao poruku ljubavi, što je jako potrebno u današnja vremena. I tako sam  tijekom putovanja Italijom, Francuskom, Rumunjskom, Rusijom i Latinskom Amerikom počeo fotografirati. Slike Djevice Marije, Krista, mučenika. Svugdje sam pronalazio nešto što je imalo veze s ovom pričom. I svugdje sam vidio Krista patnika, uvijek ozbiljnoga. Vrlo rijetko bih ugledao radost na licima tih Kristova. Osjetio sam duboku odbojnost prema  tami koja je progovarala iz Evanđelja. Onda sam se izgubio, kao što se svaki put izgubim dok stvaram svoje predstave i zaboravio to Evanđelje. Upoznao sam ljude iz Afrike koji žive u logorima, susreo sam Rome u posve degradirajućim naseljima, a nakon toga sam počeo snimati sanjajući scenografiju predstave: krajolike, zalaze sunca, svjetlost, nebo i komične situacije — apsurdne, smiješne, groteskne i opuštene — možda kao suprotnost težini vjere koja nas drži prikovane za zemlju, zalijepljene, i ne dopušta nam da poletimo. Prema imaginarnome svijetu, prema oniričkom, prema snovima. I tko zna neće li u toj želji da ne govorim izravno o Evanđelju, nego o životu i današnjemu vremenu o kojem je tako komplicirano govoriti, ipak biti nešto od Evanđelja. Hoće li u toj predstavi ipak biti nešto od one potrebe za ljubavlju na koju me podsjetila moja majka, tko zna…"


Odgovori