Ernst Toller bio je istaknuti predstavnik njemačkog ekspresionizma, a u razdoblju između dvaju ratova jednako istaknuti antifašist, čije se književno djelovanje ne može odvojiti od političkoga. Dapače, Toller je šest dana bio predsjednik kratkotrajne Bavarske Sovjetske Republike, a zbog svojeg je djelovanja pet godina proveo u zatvoru. Po dolasku nacista na vlast izgnan je iz Njemačke te se skrasio u Americi, no pritust podjednako financijskim problemima i depresijom zbog saznanja da su mu brat i sestra poslani u koncentracijski logor, počinio je samoubojstvo 1939. godine.
Dramu Hinkemann Toller je napisao tijekom tamnovanja u Niederschönenfeldu, a tekst je postao instantni hit i postavljen je kratkom roku u Beču, Dresdenu, Hamburgu, Frankfurtu, Berlinu, Stuttgartu, Leipzigu, New Yorku, Londonu, Helsinkiju, Moskvi, Lenjingradu, Buenos AIresu, ali i Ljubljani i Beogradu.
Doduše, neke su produkcije i zabranjene, poput one u Oldenburgu, prvenstveno zahvaljujući demonstracijama desničarskih studenata pred kazalištima koja su dramu izvodila u Beču i Dresdenu.
Tako burne reakcije izazvala je radnja koja značajno podsjeća na Büchnerova Woyzecka, a čiji se protagonist Hinkemann, kastriran tijekom rata, vraća kući i shvaća da više ne može podnositi okrutnosti svakodnevnog života.
Kad njegova punica oslijepi češljugara ne bi li ljepše pjevao, on u tome vidi parabolu ljudske nečovječnosti. Kako ne može naći posao kao nadničar, a boji se poruge vlastite supruge Grete, počinje gubiti živce, no uskoro biva uvjeren u Gretinu ljubav. Dirnut njezinom odanošću, Hinkemann u tajnosti pronalazi posao kao cirkuska nakaza, pregrizajući pred publikom vratove štakorima i pijući im krv.
U međuvremenu, Gretu zavodi Hinkemannov prijatelj Grosshahn, te njih dvoje tijekom izlaska slučajno zatiču Hinkemanna na poslu. Shvativši da je zbog ljubavi prema njoj pogazio svoje temljene principe, Greta odbija Grosshahna i odlučuje se vratiti suprugu.
Hinkemann pak odlazi u bar u kojem se okuplja šareno društvo ljevičara i pripadnika raznih sekti, te zapodjeva razgovor propitujući što ljeva doktrina može učiniti za duše izmučene ekonomskim i materijalnim pitanjima. Upravo u tom trenutku u bar ulazi i Grosshahn, pijan i povrijeđen Gretinim odbijanjem, te cijelom lokalu otkriva prirodu Hinkemannove ratne ozljede, ali i svjesno lažući dodaje kako ga supruga zbog toga prezire.
Hinkemann odjuri kući i doživi nervni slom, a premda još jednom dobije dokaz Gretne ljubavi, ne može više izdržati i počini samoubojstvo.
Ako je vjerovati Repertoarima hrvatskih kazališta u izdanju HAZU, Hinkemann je posljednji put na hrvatskim pozornicama postavljen još davne 1965. kad ga je u Gavelli režirao Joško Juvančić. Pola stoljeća kasnije, u sezoni 2015/2016 isti tekst stiže na scenu Zagrebačkog kazališta mladih, a režira ga Igor Vuk Torbica, prema ocjenama kritike jedna od najvećih regionalnih mladih redateljskih nada.
Službena najava kaže kako predstava postavlja pitanja poput:
"...jesmo li ili nismo bili u tim ratovima? Jesu li se ti ratni pohodi, pobjede, zločini, pljačke i porazi dogodili u naše ime ili nisu? Što je odgovornost ovog društva prema svemu tome? Ima li je? Je li moguće govoriti o zločinima, a da se ne spominju i ne zloupotrebljavaju žrtve? Računaju li se tu samo naše žrtve ili i žrtve i zločini? Što su to naše žrtve? Što je ovo društvo napravilo za njih? Jesu li one naše uvijek ili samo kada treba skrenuti razgovor s teme naših zločina na
njihove zločine?"
Zanimljivost je produkcije da se u njoj kao gost pojavljuje (još uvijek) član Gavellina ansambla - Ozren Grabarić.
