Kad je prošlog tjedna u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održana (pitaj Boga koja po redu) svečana premijera filma Zvizdan, lokalni kazališni i filmski trudbenici bili su barem na trenutak složni u jednom - zašto dovraga tamo?!?
Metodom slučajnog i to mikro-anketnog-uzorka-iz-prve-ruke, rekla bih da je kazalištarcima smetalo filmaško zaposjedanje teatra, zapravo pogonjeno posve iracionalnim razlozima, dok su filmaši (opet podvlačim - oni s kojima sam uspjela razgovarati) bili puno praktičniji. Njima je mahom umjesto nesklada ambijenta i sadržaja glavna briga bila potencijalna tehnička katastrofa, iliti hoće li film u HNK izgledati i zvučati lošije nego u najgorim danima Arene.
Ovo posljednje nije se, srećom, dogodilo jer su Vuk i ekipa pustili dušu, ali da im je bilo lako - nije, što im je na koncu priznao i sam Dalibor Matanić, ispostavit će se kasnije - najveći 'krivac' što se film vrtio u središnjem nacionalnom teatru.
No, nakon što su ishlapili premijerni mjehurići i čestitanja, čak su i najdobronamjerniji posjetitelji HNK te večeri sa strepnjom iščekivali statistike gledanosti filma u kinima. Ne samo zato što su se sa Zvizdanom i njegovim europskim uspjehom našli obračunavati raznorazni lokalni šerifi i 'autoriteti', nego zato što se o gledanosti filmova u hrvatskoj distribuciji izvještava s nemilosrdnom preciznošću i bez ikakve tolerancije za 'javni interes', 'javne potrebe u kulturi' ili ne-daj-Bože 'dobrobit nacionalne kinematografije'. O direktorovoj 'maloj' koja radi u novinama da i ne govorim.
Pritisnuti nemilosrdnim interesima komercijalnih proizvođača - čitaj holivudskih studija - svi, ali baš svi sudionici u lancu lokalne kino-distribucije moraju se dva puta tjedno suočiti s gorkom pilulom zvanom gledanost. Zato jer se, opet zahvaljujući holivudskom diktatu, svi raspoloživi podaci o gledanosti objavljuju ponedjeljkom i četvrtkom. Ponedjeljkom za posjećenost domaćih kina vikendom, a četvrtkom za onu tijekom tjedna. Vrdanja i 'pumpanja' nema, i opet prema mom osobnom iskustvu, čak ni da ste ste neka frankeštajnska kombinacija Mačeka & Macana, ne bi ste ih uspjeli falsificirati.
Ergo, oni koji prate, u tom su ozračju dočekali ponedjeljak i saznali da je Zvizdan ostvario ne samo fantastičan rezultat u kinima, nego bio i najgledaniji film uopće u Hrvatskoj prošlog vikenda, ali i film s drugim najboljim otvaranjem u povijesti suvremene domaće kinematografije. Ili kraće - gledalo ga je 12.000 ljudi.
Sviđao vam se Zvizdan ili ne, ako makar i jedan promil vlastite egzistencije ostvarujete radom u kulturi, i vi biste trebali slaviti. Zdravko Mamić bi, predmnijevam, usprkos medijskom prostoru što ga svakodnevno dobiva, za istu količinu gledatelja na Maksimiru prodao i vlastitu djecu (koja će mi, nadam se, oprostiti što ih ničim izazvane u ovo uplićem).
Ukratko - prošli je vikend bio jedan od najboljih u recentnoj povijesti komercijalnih uspjeha hrvatske kulture i još uvijek se čudom ne mogu načuditi da tu činjenicu nisu našli za shodno komentirati nadležni 'organi'.
Ali, cijelu sam ovu priču na portalu koji se bavi izvedbenim umjetnostima počela pričati iz sasvim drugih razloga.
Naime, podatke kakve dva puta tjedno možete dobiti za sve filmove u hrvatskoj kino-distribuciji, bez problema možete dobiti i za npra komercijalna kazališta u New Yorku. Ne morate čak ni pitati, sami ih objave. Evo ovdje.
Paradoksalno, pokušate li saznati jednakovrijedne podake o gledanosti kazališnih predstava u domaćim javnim teatrima, a kamo li one o broju prodanih karata u njima, postat ćete u roku 'keks' persona non grata. Nije li zapravo bizarno da je lakše doći do podataka o posjećenosti teatara u čijem financiranju niste sudjelovali niti jednom jedinom lipom, nego onih čiji ste rad platili gotovo pa u cijelosti?
Izgovori se kreću od toga da je u pitanju poslovna tajna, pa javni interes (!), pa onda tko zna što... Ukratko - nema majci šanse da doznate koliko je ljudi pogledalo koju predstavu u javnim kazalištima, pa sve i da dubite na trepavicama. Dapače, kako smo već pisali, podaci o posjećenosti drastično se razlikuju kad ih objavljuje Državni zavod za statistku i kad to isto čini Državna revizija. Nitko zapravo ne zna što je - istina.
Premda ste za razliku od holivudskih filmova, pa čak i Zvizdana, sve predstave u javnim kazalištima gotovo u stopostotnom iznosu financirali baš - vi. Porezni obveznici.
Odgovor na pitanje zašto je tome tako i zašto i u ovom, kao i u mnoštvu sličnih slučajeva imamo, najblaže rečeno, dupla mjerila, jasan je svakome tko zna zbrojiti 2+2., a da rezultat ne bude 5. ili 3.
Javni nije jednak privatnom interesu.
I da ne bude nikakve dvojbe, ne mislim da bi objava posjećenosti hrvatskih teatara istima nužno bila od koristi. Dapače, mnoge bi se kuće koje inače računaju isključivo na 'mundreklamu' brzo našle u nebranom grožđu, a druge bi vjerojatno konačno izgubile javne potpore koje inako nisu zaslužile jer se bave isključivo komercijalnom djelatanošću. No, ne mogu si pomoći. Mislim da je javni interes konstanta od koje ne bi trebalo odstupati, pa makar mi / nam se obila o glavu. Kao i suočavanje s onim što se engleski naziva 'harsh reality'. I stvarno je bizarno da se na putu do iste moram pozivati na Hollywood.
Dodamo li svemu navedenom podatak da nas cijela hrvatska kinematografija s recentnim nagradama iz Venecije Cannesa stoji kao tek pola godišnjeg proračuna HNK u Zagrebu, možda je stvarno trenutak da konačno istini pogledamo u oči i ustvrdimo da je - koliko god hejtali hrvatski film - kazalište zapravo u puno gorem stanju.
A realiziraju ih, zapravo, većinom isti ljudi.
Bit će onda ipak da riba smrdi od glave.
***
P.S.
Otiđite u kino i gledajte - Zvizdan. Ne zato jer je genijalan, nego zato jer ne možete imati mišljenje ako ga niste gledali. U kinu. I to po drugi put platili. Tako, naime, funkcionira naša kultura. Sve drugo u ovim okolnostima - nije fer. Ili što bi rekla moja Baba Bila - Nemoj ćerce po zvizdanu, lupit će ti u glavu...