Nakon što je na hrvatkim pozornicama debitirao 2014. godine i to u Gavelli, predstavom Hrvatski bog Mars, slovenski redatelj Sebastijan Horvat u sezoni 2015/2016 postavlja još jednu preddstavu prema Krleži, ali na sceni HNK Rijeka,
Po srijedi je Hrvatska rapsodija, lirska proza u dramskoj tehnici, djelomično objavljena u Savremeniku, 1917, 5, a potom kao naslovni tekst dviju različitih zbirki Krležinih radova (Hrvatska rapsodija, Zagreb 1918. i Zagreb 1921).
Radnja teksta odvija se u pretrpanu vagonu trećeg razreda Mađarske državne željeznice, u svibnju 1917.
Kako navodi Krležijana:
"Radi se o kolektivnoj ekspresionističkoj slici u kojoj nema cjelovitih psihološki razrađenih pojedinaca, nego je govor likova podređen ukupnoj tematskoj intenciji, simboličkoj slici Hrvatske, izmučene ratom, glađu, bolestima, sakaćenjem. Uz bogate didaskalije progovaraju nakratko likovi: sušičava žena, udovica, majka idiota, vojnici koji putuju s fronte ili na frontu, mornar, civil, starci, izgladnjeli Mujo. Miješaju se dobronamjerni savjeti i okrutni cinični postupci, a borbeni student i rezignirani student, umorni od raspravljanja o hrvatskoj ideji, jugoslavenskom problemu i smrtima u tuđini, spekuliraju o dolaženju Mesije, Hrvatskoga Genija. Dok vlak prolazi pokraj razlivenih voda, glasovi raspredaju o gospodarenju, o tlaci popova i žandara; pjeva se raskalašeno, moli, trguje, plače. U noći, iz crnog sanduka ustaje izgladnjeli, očupani, bijedni Hrvatski Genije u robijaškom odijelu, dok komedijaška družba - diplomati, mađioničari - smiruju narod. Vagon, međutim, pada pred noge čovjeku u crvenom talaru. Frontaši i Zakrinkani Sumnjivci žele pobacati komedijaše ili zaustaviti vlak ljudskim tijelima. Dok legioni mrtvih ratnika stupaju i viču, Genije »izbijen, izranjen, bolan, napaćen, gladan, proboden, rasječen, popljuvan, prezren« zaziva sunce. Vlak »ne juri više po tračnicama. Vijuga preko polja, oranica, razvaljuje seoca, pali požare, i sve gori... - to već i nije vlak, to je sjajni užareni komet, što svojom grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve što dosegne.« Alegoričan je smisao nagovještaj revolucije, u skladu s velikim dijelom autorove lirike i publicistike iz godina ranih Simfonija i Plamena, u doba kad je polazeći od »kvantitativnih« dramskih kompozicija i stilskih postupaka suvremene evropske književnosti tražio odgovarajući izraz vlastitom svjetonazoru. Instruktivna je zato razlika između Hrvatske rapsodije i ostalih tekstova ciklusa Hrvatski bog Mars, u kojima nalazimo odgovarajuću sliku društva (konkretniju i analitičniju) bez orfičkih uzleta i kozmičke širine, koji su karakteristični za rapsodičku formu toga djela."
Ova produkcija HNK Rijeka bit će tek treće postavljanje Hrvatske rapsodije. Prethodno je bila postavljena tek u Zenici 1974. kad ju je za Narodno pozorište režirao Ljubiša Georgievski, te u Zagrebu 1975. kad ju je na scenu Zagrebačkog kazališta mladih postavio Miroslav Međimorec.
Redatelj Sebastijan Horvat napomenuo je kako su predstavu radili iz današnjeg vremena i bavili se Europom danas, te njome pokušali razumijeti što bi se moglo dogoditi kada bi „tvrđava“ Europa zatvarajući svoja vrata onima koji dolaze, postala civilizacijski zatvor za one „unutra“ koji ne mogu izaći.
„Nakon pokušaja revolucije u Grčkoj, Europa se nalazi pred novim iskušenjem, a to je izbjeglička kriza. U našoj predstavi, pokušavamo vidjeti izbjeglice kao mogućnost oslobođenja Europe“, kazao je Horvat.
Predstava je nedugo nakon premijere preimenovana u Nad grobom glupe Europe, a na zahtjev HAZU koja skrbi o Krležinoj ostavštini. Naime, prema ocjeni akademika - predstava 'nije Krleža', zbog čega su joj odrekli prava da nosi ime izvornika prema kojem je nastala.