U sklopu dokumentarističke trilogije Svaka revolucija je bacanje kocke, u razdoblju od 2010. do 2014. nastale su tri povezane predstave - Cefas, Američki atentator i Tosca 914, na temelju rekonstrukcije povijesnih fragmenata o trojici atentatora u vrijeme Austro-Ugarske u razdoblju 1912.-1914.
Trilogija je inspirirana posljednjom knjigom povjesničara i publicista Josipa Horvata, ‘Pobuna omladine 1911.-1914.’ koja prikazuje pozadinu i tijek protestnih kretanja mladih uoči Prvog svjetskog rata. Ako izuzmemo dva uvodna poglavlja, knjiga donosi portrete četiri zagrebačka atentatora - Luke Jukića (atentatora na bana Cuvaja) i Stjepana Dojčića (atentatora na komesara Skerlecza), koji su svoje atentate i izveli, te Stjepana Planinšaka i Jakoba Schäfera, za koje nije sigurno jesu li uopće bili atentatori. Schäfer i Planinšak nisu se ‘probili u povijest’, a svjedočanstva o njihovim slučajevima ostala su na razini novinskih vijesti i osobnih pamćenja.
Slučaj četvrtog atentatora, Stjepana Planinšaka, inicijalno je ispao iz trilogije, no dobio je svoju, fantomsku priču. Naime, Planinšak se 1912. popeo na plinsku svjetiljku na Markovom trgu pucajući na prozorsku siluetu i pucajući u sebe, čime je preduhitrio funkcionare disciplinarnog društva u izvršavanju njihove dužnosti procesuiranja čina političkog atentata.
Autori predstave pišu:
‘Slučaj Planinšak sablasnog je karaktera, pitanje je: je li to uopće bio pokušaj atentata ili se radilo o samoubojstvu atentatom i slobodnim padom koje se dogodilo na noćnoj plinskoj svjetiljci preko puta Banskih dvora na Markovu trgu 1912. godine, početkom studenoga. … Stvar je iz društvenog stanja transformirana u čisto postbiološko stanje, atentator trenutno postaje Matoševim umrlikom. Fantomska priča radi s intenzitetima prethodnih triju činjeničnih priča, pamćenjem pojedinaca i grupa koji su ostvarili mogućnost da politiziraju svoj čin.’
Indoš i Vrvilo nastavljaju ‘promišljati materijalističku povijest medijskog djelovanja u kazalištu i koncept izvedbene umjetnosti izvan kazališnih načina proizvodnje kao odnos između teatralnosti kao gole egzistencije i teatralnosti kao medija’.