Bajadera, barem ova iz naslova, zapravo je indijska hramska plesačica, koja je ujedno i glavni lik ovog tragičnog baleta. Priča se zasniva na ljubavnom trokutu koji čine već spomenuta bajadera, Nikija, ratnik Solor i Radžina kćer Gamzati.
Solor, premda je zaljubljen u Nikiju, kojoj se zakleo na vječnu ljubav, namijenjen je kao ženik Gamzati, a u Nikiju je zaljubljen i Brahman, veliki svećenik, koji Radži odaje tajnu o ljubavi Nikije i Solora, kako bi se riješio potencijalnog suparnika. Međutim, na Brahmanovo iznenađenje, kralj odlučuje da umrijeti mora Nikija, a ne Solor, što potvrdi i Gamzati, koju je Nikija pokušala ubiti u napadu bijesa kad je Gamzati tražila od nje da oda tko joj je ljubavnik.
Nikija pleše na zaručničkoj ceremoniji, a Radža i Gamzati pripremili su njenu smrt – u košaru s cvijećem stavili su zmiju otrovnicu, te Nikija nakon svog plesa umire od zmijina ugriza. U sljedećoj sceni, depresivni se Solor drogira opijumom te u jednom od najpoznatijijih dijelova baleta, poznatim pod imenom Carstvo sjena, ponovno susretne s Nikijom, odnosno njenom sjenom, pod budnim okom i zaštitom drugih sjena…
Bajadera završava s tragedijom na dan vjenčanja Solora i Gamzati, gdje Nikijin duh proganja Solora, a bogovi, ljuti zbog Radžinog postupka prema nesretnoj plesačici, u trenutku kad Brahman proglasi par vjenčanim, razaraju hram i svi uzvanici.
U epilogu, ponavlja se scena iz Carstva sjena, te sjene Nikije i Solora konačno zajedno odlaze na vrhunce Himalaja…
Balet je prvi put izveden 1877. u Sankt Petersburgu gdje ga je Marius Petipa postavio za Carski balet, a glavnu je ulogu igrala tadašnja primabalerina Ekaterina Vazem. Petipovu su koreografiju u međuvremenu mnogo puta obnavljali, a među slavnim su nastavljačima tradicije bili Vaganova, Čabukijani i Ponomarev, Nurejev te Makareva. Danas se sve obnove vežu uz dva pokušaja iz prošlosti – prvi je onaj koji su proveli Čabukijani i Ponomarev za Kirov balet 1941., a za drugi je zaslužna Natalija Makareva koja je Bajaderu postavila u American Ballet Theateru 1980.
Brojne su se različite obnove, kao i rasprave vezane uz njih, dogodile jer je tek kasnih devedesetih godina dvadesetog stoljeća, dakle više od stotinu godina nakon nastanka baleta, otrivena potpuna Minkusova originalna partitura, u koju su bile upisane i neke upute za izvođače, dok su sve dotadašnje obnove rađene ili u skraćenoj verziji, ili uz dodatnu glazbu skladatelja Johna Lanchberyja.
Zagrebačku verziju koreografira, također prema originalnoj Petipaovoj koreografiji Vasilij Medvedev uz korištenje dijelova starijih redakcija Vahtanga Čabukijanija, Konstantina Sergejeva i Nikolaja Zubkovskoga.
